Tijekom osamstoljetne povijesti razne su nevolje otežavale život domaćeg pučanstva pod Okićem. Ovo prilično slabo plodno područje često je stradalo od elementarnih nepogoda: tuče, mraza, suše, poplave, nerodice, vinskih i stočnih bolesti, sve dok se nije proširila masovna sadnja krumpira sredinom 19. stoljeća, bile su česte pojave gladi koje su nakon nerodnih godina zahvaćale čitave kotareve. S obzirom na drvenu gradnju, mnogo štete su izazivali požari koje je sve do početka 20. stoljeća bilo gotovo nemoguće zaustaviti bez sprava i organizirane vatrogasne zaštite.
Osim spomenutih nevolja i feudalaca od kojih su neki tlačili narod, stranih vojski koje su palile, pljačkale i otimale, bile su česte i razne hajdučke i razbojničke družine koje su silom ubirale svoj harač, poglavito od onih imućnijih seljaka. Ovdje ću reći nešto o djelovanju Joce Udmanića, najpoznatijeg hrvatskog hajduka 19. stoljeća na ovom području.
Tijekom 19. st. rijetko se čulo ili pisalo o Okiću. Osim Vukotinovićeve pjesme "Okićke vrane", izuzetak su šezdesete godine kada "Agramer Zeitung", zagrebačke novine na njemačkom jeziku u svojoj rubrici Zavičajne skice donosi članak u kome opisuje ljepote Okića, njegove vinograde i ljude i predlaže već tada da se taj prekrasan položaj i divni krajolici iskoriste u turističke svrhe. Godine 1864. Ivan Kukuljević piše svoj spomenuti rad Okić grad i njime pridonosi upoznavanju njegove bogate prošlosti i starosti gradine, a nedugo zatim sve su novine pisale kako je Joco (Josip) Udmanić, glasoviti hajduk iz Moslavine izveo munjevitu akciju stotinjak kilometara daleko od svog matičnog područja.
Bio je Joca tada strah i trepet bogatih trgovaca i gostioničara i miljenik puka koji je vjerovao da je on, kao i svi pravi hajduci, otimao od bogatih i silnih i davao siromašnima, što je u slučaju ovog našeg Robin Hooda bilo uglavnom točno. O podvizima Joce Udmanića pričale su se priče, pjevale pjesme, pisali romani, kazališni komadi pa čak i glazbena djela. Koliki je strah vladao pokazuje i činjenica da se biskup Strossmayer nije usudio krenuti na put u Jamnicu gdje se trebao liječiti, pa je nastala poznata uzrečica iz toga doba kako: "Na put ide biskup Štroca, ali ga plaši hajduk Joca!" Zanimljivo je napomenuti da je i njemački pisac Friedrich von Gagern potaknut svim time napisao roman "Ein Volk" (Narod) u kojem obrađuje hajdukovanje Joce Udmanića koga naziva Marko Ubranić, a ono što je za nas najzanimljivije, sva radnja se zbiva u podokićkom kraju čije ljepote Gagern opisuje i služe mu kao pozornica romantičnih zbivanja. Isto tako treba dodati da su Slovenci već 1937. godine preveli taj roman na svoj jezik i objavili u Ljubljani.
Nama je osim po novinskim člancima suvremenika taj Udmanićev pohod poznat po opisu domaćeg čovjeka, svećenika Stjepana Mrakužića rodom iz Poljanice koji je članak, "Pedesetogodišnjica hajduštva Udmanićeva na Kotarima" objavio u "Samoborskom listu" br. 22 od 31. svibnja i br. 23 od 6. lipnja 1914. odakle ću preuzeti neke odlomke.
Godine 1865. došao je Udmanić sa svojom hajdučkom družinom preko Podsuseda u Rude i otud pješke u selo Kotare gdje je živjela bogatija obitelj Tandarić koja je upravo iz svoje klijeti (his) prodala vino nekom Kranjcu i dobila novac. Za to je, navodno, doznala Zefa pl. Pavlović iz Repišća i javila svom ljubavniku Andrašinu, jednom od istaknutijih članova Udmanićeve čete, vjerojatno Prigorcu ili Zagorcu koji je dobro poznavao ovaj kraj. Budući da muškaraca nije bilo kod kuće, hajduci su pucanjem uplašili žene i susjede, razbili škrinju s novcem i zlatnicima i pobjegli prema Zagrebu.
Sam čin zbio se ovako: (Opisuje ga okićki župnik g. Kućas prema pripovijedanju očevidaca):
"Bilo je oko g. 1865. Tandarići iz Kotara prodali su nekon kranjcu vino u svojem hisu u Okiću. Kod natakanja je bila i Zefa Pavlovićeva. Tu je Zefa nanjušila, da su dobili novac i obavijestila ortake. U jeseni za vrijeme berbe, muški su bili od Tandarića neki u berbi u Okiću, a drugi u Prigorju s onu stranu Plešivice. Jedne noći, oko polnoći, bane k Tandarićima Udmanić s Andrašinom ili Antićem i s braćom Uzelec - svi 4 na broju. Dovezli su se iz Podsusjeda do Ruda i onda pješke u Kotare. Žene i djeca bile same kod kuće, - tražili novac, - s puškama naoružani pucali i sve je bilo u smrtnom strahu. Žena danas, koja mi to pripovijedala, - bila je onda curica od 6 godina, veli da je na krevetu klečala i ruke sklopljene dizala i molila ih, da je ostave na miru. Svu su sobu pretražili - i našli starinsku ladicu od čvrstoga drva zatvorenu, u kojoj su bili dukati i škude, - i s teškom mukom je otvorili, pobrali novac, i sve što boljega odijela bilo. Žene se bojale, da će im volove odvesti, - imali su 4 vola, - vikale upomoć - ali nitko se nije usudio približiti radi hajdučkog pucanja iz pušaka i kubura.
Župnik u Rudama Tandarić, domaći sin, drugi dan odmah je poslao prijavu u Samobor o toj provali, i uhvatili su - vele, bili Udmanića i ortake i bili su preslušavani u Samoboru. - Udmanić je međutim iz zatvora pobjegao, - i kašnje, tako vele, - otišao u Moslavinu i tamo haračio još neko vrijeme, gdje je uskoro uhvaćen kod svoje ljubovce u selu Potoku kraj Popovače i u borbi ubijen.
Tandarići su novac i stvari dobili natrag, - jedni vele, da su više dobili, nego im je ukradeno bilo (jer u Udmanića novaca bilo i od drugih otimačina), a oni vele da nijesu niti svoga dobili. - Što je istina Bog zna."
Priča o Udmanićevu hajduštvu i Zefi Pavlovićevoj prenosila se s koljena na koljeno, pa se djelimice sačuvala i do naših dana. I danas se u selima pod Okićem može čuti za zločeste žene: "Naj biti kaj Zefa Pavlovićeva!" Uzrečica živi iako se već gotovo posve zaboravilo tko je bila ta Zefa, kada je i gdje živjela, a o njenim "djelima" postoje razne priče pune bujne narodne mašte.
Pripovijest o babi, kojoj Udmanić za kaznu, što ga je psovala, nabio petu čavlima, u kosti je natjerala strah priprostom puku, a pismene poruke, kojima je najavljivao bogatunima, da će ih pohoditi i koliko mu imadu pripraviti plijena, tako su ove uskomešale, da su već drhtali, čim bi čuli da im pismo poštom dolazi. Za sigurnost čuvale su straže čitave noći župne, trgovačke i vlastelinske dvorove, gdjegdje i ložile krijesove, da se spasu od hajduka.
Napose je i samoborski i jastrebarski kotar tada bio u neprekidnoj uzbuđenosti jer se doznalo, da i tu imade Udmanić svojih ortaka, a plašila su i prijeteća pisma, koja su dobili poznati okolišni bogatuni i neki okolišni župnici kao n. p. svetojanski Majcenić, plešivički Roneš i rudarski Tandarić, kojima je Udmanić navjestio svoj dolazak, radi česa su svake noći na njihovim dvorima čuvale straže i palili se krijesovi.
Razumije se, da mnoga takova pisma, nijesu bila Udmanićeva, već su ih pisali drugi, bud iz osvete, bud iz puke lakrdije, da vide kako će kome hlače drhtati...
