Tijekom osamstoljetne povijesti razne su nevolje otežavale
život domaćeg pučanstva pod Okićem. Osim spomenutih feudalaca od kojih
su neki tlačili narod i stranih vojski koje su palile, pljačkale i otimale,
bile su česte i razne hajdučke i razbojničke družine koje su silom ubirale
svoj harač, poglavito od onih imućnijih seljaka. Ovdje ću reći nešto o
djelovanju Joce Udmanića, najpoznatijeg hrvatskog hajduka 19.st. na ovom
području.
Tijekom 19. st. rijetko se čulo ili pisalo o Okiću. Osim Vukotinovićeve
pjesme "Okićke vrane", izuzetak su šezdesete godine kada "Agramer
Zeitung", zagrebačke novine na njemačkom jeziku u svojoj rubrici
Zavičajne skice donosi članak u kome opisuje ljepote Okića, njegove vinograde
i ljude i predlaže već tada da se taj prekrasan položaj i divni krajolici
iskoriste u turističke svrhe. Godine 1864. Ivan Kukuljević piše svoj spomenuti
rad Okićgrad i njime pridonosi upoznavanju njegove bogate prošlosti i
starosti gradine, a nedugo zatim sve su novine pisale kako je Joco (Josip)
Udmanić, glasoviti hajduk iz Moslavine izveo munjevitu akciju stotinjak
kilometara daleko od svog matičnog područja.
Bio je Joca tada strah i trepet bogatih trgovaca i gostioničara i miljenik
puka koji je vjerovao da je on, kao i svi pravi hajduci, otimao od bogatih
i silnih i davao siromašnima, što je u slučaju ovog našeg Robin Hooda
bilo uglavnom točno. O podvizima Joce Udmanića pričale su se priče, pjevale
pjesme, pisali romani, kazališni komadi pa čak i glazbena djela. Poznata
je uzrečica iz toga doba kako: "Na put ide biskup Štroca, ali ga
plaši hajduk Joca!" Zanimljivo je napomenuti da je i njemački pisac
Friedrich von Gagern potaknut svim time napisao roman "Ein Volk"
(Narod) u kojem obrađuje hajdukovanje Joce Udmanića koga naziva Marko
Ubranić, a ono što je za nas najzanimljivije, sva radnja se zbiva u podokićkom
kraju čije ljepote Gagern opisuje i služe mu kao pozornica romantičnih
zbivanja. Isto tako treba dodati da su Slovenci već 1937. preveli taj
roman na svoj jezik i objavili u Ljubljani.
Nama je osim po novinskim člancima suvremenika taj Udmanićev pohod poznat
po opisu domaćeg čovjeka, svećenika Stjepana Mrakužića rodom iz Poljanice
koji je članak, "Pedesetogodišnjica hajduštva Udmanićeva na Kotarima"
objavio u "Samoborskom listu" br. 22 od 31. svibnja i br. 23
od 6. lipnja 1914. odakle ću preuzeti neke odlomke.
U proljeće 1865. došao je Udmanić sa svojom hajdučkom družinom preko
Podsuseda u Rude i otud pješke u selo Kotare gdje je živjela bogatija
obitelj Tandarić koja je upravo iz svoje klijeti (his) prodala vino nekom
Kranjcu i dobila novac. Za to je, navodno, doznala Zefa pl. Pavlović iz
Repišća i javila svom ljubavniku Andrašinu, jednom od istaknutijih članova
Udmanićeve čete, vjerojatno Prigorcu ili Zagorcu koji je dobro poznavao
ovaj kraj. Budući da muškaraca nije bilo kod kuće, hajduci su pucanjem
uplašili žene i susjede, razbili škrinju s novcem i zlatnicima i pobjegli
prema Zagrebu.
Sam čin zbio se ovako: (Opisuje ga okićki župnik g. Kućas prema pripovijedanju
očevidaca):
"Bilo je oko g. 1862. Tandarići iz Kotara
prodali su nekon kranjcu vino u svojem hisu u Okiću. Kod natakanja je
bila i Zefa Pavlovićeva. Tu je Zefa nanjušila, da su dobili novac i obavijestila
ortake. U jeseni za vrijeme berbe, muški su bili od Tandarića neki u berbi
u Okiću, a drugi u Prigorju s onu stranu Plešivice. Jedne noći, oko polnoći,
bane k Tandarićima Udmanić s Andrašinom ili Antićem i s braćom Uzelec
- svi 4 na broju. Dovezli su se iz Podsusjeda do Ruda i onda pješke u
Kotare. Žene i djeca bile same kod kuće, - tražili novac, - s puškama
naoružani pucali i sve je bilo u smrtnom strahu. Žena danas, koja mi to
pripovijedala, - bila je onda curica od 6 godina, veli da je na krevetu
klečala i ruke sklopljene dizala i molila ih, da je ostave na miru. Svu
su sobu pretražili - i našli starinsku ladicu od čvrstoga drva zatvorenu,
u kojoj su bili dukati i škude, - i s teškom mukom je otvorili, pobrali
novac, i sve što boljega odijela bilo. Žene se bojale, da će im volove
odvesti, - imali su 4 vola, - vikale upomoć - ali nitko se nije usudio
približiti radi hajdučkog pucanja iz pušaka i kubura.
Župnik u Rudama Tandarić, domaći sin, drugi dan odmah je poslao prijavu
u Samobor o toj provali, i uhvatili su - vele, bili Udmanića i ortake
i bili su preslušavani u Samoboru. - Udmanić je međutim iz zatvora pobjegao,
- i kašnje, tako vele, - otišao u Moslavinu i tamo haračio još neko vrijeme,
gdje je uskoro uhvaćen kod svoje ljubovce u selu Potoku kraj Popovače
i u borbi ubijen.
Tandarići su novac i stvari dobili natrag, - jedni vele, da su više dobili,
nego im je ukradeno bilo (jer u Udmanića novaca bilo i od drugih otimačina),
a oni vele da nijesu niti svoga dobili. - Što je istina Bog zna."
Priča o Udmanićevu hajduštvu i Zefi Pavlovićevoj
prenosila se s koljena na koljeno, pa se djelimice sačuvala i do naših
dana. I danas se u selima pod Okićem može čuti za zločeste žene: "Naj
biti kaj Zefa Pavlovićeva!" Uzrečica živi iako se već gotovo posve
zaboravilo tko je bila ta Zefa, kada je i gdje živjela, a o njenim "djelima"
postoje razne priče pune bujne narodne mašte.
Pripovijest o babi, kojoj Udmanić za kaznu, što ga je psovala, nabio petu
čavlima, u kosti je natjerala strah priprostom puku, a pismene poruke,
kojima je najavljivao bogatunima, da će ih pohoditi i koliko mu imadu
pripraviti plijena, tako su ove uskomešale, da su već drhtali, čim bi
čuli da im pismo poštom dolazi. Za sigurnost čuvale su straže čitave noći
župne, trgovačke i vlastelinske dvorove, gdjegdje i ložile krijesove,
da se spasu od hajduka.
Napose je i samoborski i jastrebarski kotar tada bio u neprekidnoj uzbuđenosti
jer se doznalo, da i tu imade Udmanić svojih ortaka, a plašila su i prijeteća
pisma, koja su dobili poznati okolišni bogatuni i neki okolišni župnici
kao n. p. svetojanski Majcenić, plešivički Roneš i rudarski Tandarić,
kojima je Udmanić navjestio svoj dolazak, radi česa su svake noći na njihovim
dvorima čuvale straže i palili se krijesovi.
Razumije se, da mnoga takova pisma, nijesu bila Udmanićeva, već su ih
pisali drugi, bud iz osvete, bud iz puke lakrdije, da vide kako će kome
hlače drhtati...
Da je hajduk Udmanić pohodio jastrebarski i
samoborski kotar, krivi su njegovi ortaci: Zefa pl. Pavlović iz Repišća
pod Okićem, njezin priležnik neki Andrašin, kojeg su neki nazivali Antić,
- te neki ciganin "Franc" i dvoje braće Uzelci.
Jer u povijesti Joce Udmanića uz onu mlinaricu u Moslavini kod koje je
zaglavio, igra veliku ulogu Zefa pl. Pavlović, to ću prema spisima okićkog
župnog arhiva i po pripovijedanju očevidaca opisati povijest te Zefe pl.
Pavlović, koja je skrivila ovo hajduštvo na Kotarima, župe sv. Leonarda.
Zefa pl. Pavlović rodila se (oko g. 1824.) u Repišću od plemićke seljačke
obitelji.
Okićka župa imade mnogo seljaka plemića, jedni što su se odlikovali u
borbama za kralja i dom uz svoju vlastelu iz Okić-grada, drugi što se
oni na klinčaselskim poljanama kao takovi iz Bosne doseliše. Znade se
da se je polovica Okićanaca bijegom pred Turcima amo iz Bosne doselila.
Među ovim okićkim brojnim plemićima bili su nekoć glasoviti plemići seljaci
Pavlovići u selu Repišće.
No, kako je plemić uživao u ono doba najširu slobodu, a kao seljak bio
bez naobrazbe,ta ga je sloboda često puta iskvarila i do u ponor survala.
Napose se ovo na žalost vidi kad ove plemićke obitelji Pavlović. Plivajući
u svemu dobru neki su se od te obitelji tako uzobijestili i pokvarili
da su vodili raskošni grofovski život, dok nije jedan spao na prosjački
štap, rad česa ga narod nazvao grofom, koje ime još i danas nosi. Dvojica
su kao zločinci u Lepoglavu dospjeli; gdje je jedan i umro, a ova Zefa
(Josipa) tako se iskvarila da je u priležništvu živjela sa Udmanićevim
ortakom Antićem (Andrašin?) te s njime rodila kćer, koja se udala za notornog
nekog tata, i jednog sina, koji također svršio u Lepoglavi (imena ne spominjem,
jer neki još živu)...
Ova Zefa pl. Pavlović bila je pravi bič božji za Okićance: krala je i
robila, do čega je došla. Iz vašara i proštenja redovno je izbatinjana
dolazila, jer su je kramari tukli i na mrtvo batinjali, što je pod šatorima
krala štokakve stvari. Bila je ona saveznica raznih krađa i razbojstva,
stoga često čamila u zatvoru. Rado je obilazila klijeti da jede i pije,
a najviše zato, da sazna i upozna tuđa dobra i druge prilike, koje je
onda saopćavala tatskim ortacima, kako će ih lakše orobiti i pokrasti.
Zato se narod vrlo bojao i mitio je samo da mu ne učini zla. U okićkom
puku Zefa pl. Pavlović još je i danas historičkom osobom. Pod tim imenom
Okićanci smatraju čeljade najpokvarenije vrste. Još se i danas smatra
najvećom uvredom, kad se koga tim imenom nazove. Okićanka nanese Okićanki
najveću pogrdu i uvredu, kad joj u svađi dovikne: "Ti Zefa Pavlovićeva!"
Danas (piše okićki župnik g. Kućas koji mi je ove podatke saopćio) više
se ne može Pavlovićima tvrditi da su kao nekoć "(...) Potomstvo se
poboljšalo... Hvala Bogu"
Tako završava župnik okićki g. Kućas, koji mi je pružio podatke o
tom hajduštvu.
Sadašnji župnik J. Župančić pronašao da je Z. Pavlovićeva živjela od 1824.
do 1886. i da je njena loza Pavlovićevih smrću njezine kćeri izumrla.