STARI GRAD OKIĆ

KARDINAL FRANJO KUHARIĆ

Budući zagrebački nadbiskup i kardinal Svete Rimske Crkve, vlč. Franjo Kuharić, upravitelj je župe Sv. Martina od rujna 1946. Odlukom od 28. kolovoza 1946. godine, nadbiskup Stepinac ga postavlja upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak. Službu je nastupio 4 dana kasnije, tj. 1. rujna. Nakon nekoliko dana boravka u novoj župi, ubijen je 12. rujna Pavao Bedenik, tada njegov susjedni župnik. Tada vlč. Kuharić postaje upraviteljem župe Sv. Martin. U početku je boravio u Rakovu Potoku, a u Sv. Martin je dolazio samo služiti sv. mise i predavati vjeronauk. To je trajalo do 22. veljače 1947. godine kada su ga pokušali ubiti. Tada se povukao na nekoliko dana u Zagreb, pa je preko Sv. Nedelje, koja mu je također na nekoliko tjedana povjerena radi pastirske skrbi, povremeno dolazio u Sv. Martin i Rakov Potok. U Sv. Martinu i Rakovu Potoku vlč. Franjo Kuharić je ostao do studenog 1957. godine. Ovdje iznosim njegova sjećanja na ta vremena.

"Božanska je Providnost i mene kroz neko vrijeme smjestila pod Okić. Proživio sam u tom kraju punih 11 godina kao župnik župa: Rakov Potok i Sv. Martin pod Okićem, a kratko vrijeme upravljao sam i župom Sv. Marije Okićke! Naziva se i Okićka Sv. Marija. Zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac želio je južni dio župa pod Okićem duhovno obnoviti i vjerski uzdići tako da je osnovao nove župe: Rakov Potok, Pavučnjak, Klinča Selo. Učinio je to 1945. godine. Ni Pavučnjak ni Klinča Selo nisu imali nikakve kapele pa se nije moglo odmah organizirati župni život u svakoj toj novoj župi. Jedino u Rakovu Potoku bila je trošna crkvica Presvetog Srca Isusova, tu je bilo središte pastoralnog rada. Nadbiskup je upravu tih novih župa povjerio isusovcu o. Mati Joviću. On se nastanio u staroj, dosta prostranoj kući u središtu mjesta. U toj je kući bila smještena i milicija nove komunističke vlasti, bila je i jedna učionica, bio je stan i za jednu obitelj. Vlasnice su bile dvije udovice: svekrva i snaha. Bila je to kuća Mavračićevih u kojoj se našla i jedna sobica za svećenika. Tu se nastanio o. Jović, ali ostao je samo godinu dana.

Ja sam bio kapelan u Hrvatskom Zagorju, u župi Radoboj, od 1. studenoga 1945. do 31. kolovoza 1946. godine. Kad sam u kolovozu te godine došao u Zagreb na kapelanski ispit, nadbiskup Stepinac me je pozvao k sebi na razgovor. Kazao mi je da me kani premjestiti iz Radoboja i želi mi povjeriti upravu novih župa sa središtem u Rakovu Potoku. Opisao mi je situaciju te župe, duhovnu i materijalnu. Sve je bilo veoma skromno. Komunisti toga područja bili su veoma "revni" u svojoj ideologiji i oštri u svojoj novoj vlasti, pa nisu obećavali ni Crkvi ugodno vrijeme. Kazao mi je: "To je mali Staljingrad!" Nisam se ni za trenutak kolebao da prihvatim premještaj i tu situaciju. Kad smo bili ređeni za svećenika 15. srpnja 1945. i kad su dolazile vijesti o ubijenim svećenicima, o "križnom putu", o progonima istaknutih vjernika i Hrvata, pod dojmom tih tragičnih zbivanja nadbiskup nam je kazao kod objeda: "Šaljem vas u krvavu kupelj!" Bilo nas je 15 dijecezanskih mladomisnika i 7 redovničkih. Nismo imali iluzija. Računali smo sa stvarnošću i bili smo, milošću Božjom, raspoloženi položiti i život za Evanđelje, za Isusa Krista i Crkvu. Bili smo svjesni da naš svećenički poziv znači najbolje služenje i dobrobiti hrvatskog naroda. Nipošto nismo bili ni zbunjeni ni malodušni zbog toga što su nas novine proglašavale kao "narodne neprijatelje". Bili smo mladi, oduševljeni za Božju stvar i išli smo bez pogovora kamo nas se slalo. Nijedan moj kolega ređenik 1945. godine nije iznevjerio nade koju je u nas polagao naš nadbiskup!

Tako sam 1. rujna 1946. godine nastupio kao upravitelj novih župa u Rakovu Potoku, u tom "Malom Staljingradu"! Par dana nakon moga dolaska u Rakov Potok posjetio me je župnik iz Sv.Martina pod Okićem, velečasni Pavao Bedenik. Bio je također mladi svećenik, vjeran i revan, koji je zbog progona u jednoj slavonskoj župi bio premješten u Sv. Martin. Dogovorili smo se da mu slijedeći tjedan uzvratim posjet. Odredili smo i dan. Međutim, počelo se ostvarivati iskustvo "krvave kupelji". Ujutro onog dana kad sam trebao ići u Sv. Martin stigla je vijest da je župnik Pavao Bedenik prošle večeri ubijen pred župnim stanom u prisutnosti nekih žena koje su kuhale pekmez na dvorištu! Ubijen je iz lovačke puške iza ugla župnog dvora. Ispod moje sobice stanovala je milicija. Čuo sam neku veselu viku. Zaključio sam da je to odjek žalosne vijesti iz Sv. Martina pod Okićem.

Biciklom sam odmah otišao u Brezovicu dekanu preč. Adolfu Dušiću i obavijestio ga o ubojstvu župnika. On mi je kazao da preuzmem upravu župe, da odem u Sv. Martin i provodim što je potrebno za pokop ubijenog svećenika. Kasno poslije podne pošao sam u Sv. Martin, prvi put, kroz Brezinu u kojoj se uvijek mogla očekivati neka zasjeda zbog šumskog područja. Kad sam ugledao kapelu sv. Roka na Galgovu, mislio sam da je to Sv. Martin, ali sam se morao spustiti strmim putem u dolinu koja mi je tada bila tjeskobno mračna. Našao sam u kući mrtvoga svećenika, a na ulazu u kuću službenik OZNE je ispitivao gospođu Tomljenović koja je sa svojim mužem, sucem u mirovini, bila sklonjena kod župnika i vodila mu kućanstvo. OZNA je, pretpostavljam, znala tko je ubio župnika i zašto, ali je "tražila" počinioce sumnjajući u župnikovo poštenje. Dakako, počinioci nisu nikada pronađeni.

Obavili smo oproštaj u župnoj crkvi Sv. Martina uz sudjelovanje velikog broja vjernika. Sprovodna povorka ispratila je mrtvo tijelo ubijenog župnika do Križa ispod Konščice, a onda su ga njegova braća odvezla u rodnu župu Petrijanec. Tako sam postao upraviteljem župe Sv. Martina.
Svake nedjelje ujutro dolazio sam iz Rakova Potoka biciklom ili pješice u Sv. Martin gdje sam slavio Misu u 9 sati. Poslije Mise vraćao bih se u Rakov Potok za poldanju Misu. Drago mi je bilo vidjeti da su Misi u Sv. Martinu prisustvovali u priličnom broju muškarci koji su vodili i pjevanje. U tome se sa svojom obitelji isticao Ivan Razum iz Konščice.

Tih je dana bio zatvoren zagrebački Nadbiskup, sada Sluga Božji, Alojzije Stepinac. Posjetio sam svoga susjeda župnika u Sv. Nedjelji. Bio je to velečasni Pavao Srketić, koji je, zapravo, mene slao u Sjemenište 1931. kao župnik u Krašiću. On mi je i propovijedao na mladoj Misi u Pribiću 19. kolovoza 1945. godine. Bio je posebno ljubazan i drag svećenik, duboko pobožan. Bio mi je ispovjednik. Dan prije zatvoren je Nadbiskup. Vraćajući se iz Sv. Nedjelje biciklom prema Kalinovici, dostigao me je, također na biciklu, komandir milicije iz Rakova Potoka, Stanko. Vozili smo usporedo. Pitao me je: "Što ima nova?" - Odgovorio sam: "Ne znam!" - Tada me je zapitao: "A što kaže narod da je uhapšen Stepinac?" - Kazao sam: "Svaki si svoje misli!" - Tada zapita: "A što vi mislite?" - Odgovorio sam: "Mislim da nije kriv; on je nevin!" - Tada mi reče: "Kako to da ne uhapse mene ili vas, ako se hapsi nekrive ljude?" - Odgovorio sam: "Nadbiskup Stepinac nešto znači u hrvatskom narodu!"

Mislim da je i to bilo razlogom organiziranog atentata na moj život, koji je pokušan 22. veljače 1947. navečer! Bila je subota. Snijeg se otapao. Nije bilo moguće ići biciklom. Te subote sam učinio izuzetak; mjesto da idem ujutro u nedjelju u Sv. Martin, otišao sam te subote kasno poslije podne. Kako nisam imao mjesta u župnom dvoru, zauzetom za druge svrhe, prespavao bih kod obitelji Luje Holetića i njegova brata. Kod njih su se poslije ubojstva župnikova smjestili i Tomljenovići.

Odslužio sam sv. Misu u 9 sati i krenuo pješice za Rakov Potok (5 km). Kad sam se uspeo na Galgovo, čekao me je zvonar iz Rakova Potoka, Dragutin Slunjski. Dao mi je znak da zaostanem jer sam išao s ljudima. Kazao mi je: "Da ste bili sinoć kod kuće, bili biste ubijeni!" Ispričao mi je što je bilo. Tražili su me najprije u kući moga stana, onda kod Težakovih (Vladimir), onda kod Garašićevih. Kod Garašićevih su pucali u psa. Dobio je tri metka, ali je preživio. Vratili su se natrag u kuću. Neko su vrijeme čekali, a onda su provalili u moju sobu. Razbili su raspelo, teško oštetili kalež, strgali pokaznicu, odnijeli svu moju odjeću (reverendu, odijela, kaput). Znalo se odmah tko je bio glavni izvršitelj. S njim sam koju godinu poslije razgovarao kad sam ga vjenčao. Sve sam mu oprostio i kazao mu da znam sve! OZNA nije znala ono što je znala cijela župa.

Tada nisam išao u Rakov Potok nego sam još poslije podne obavio jedno vjenčanje u Sv. Martinu, a onda preko Sv. Nedjelje otišao u Zagreb k svome bratu Mati. Do Sv. Nedjelje po blatnoj cesti, raskvašenoj rastopljenim snijegom, odvezao me kolima Milan Golubić. U ponedjeljak sam se javio biskupu Lachu i kazao mu što se dogodilo. On mi je kazao: "Ne možemo se povlačiti". Shvatio sam i odlučio vratiti se u župu, dogodilo se što mu drago. U utorak sam sam s bratom otišao u Rakov Potok. Uzeli smo taksi. Otišao sam na miliciju, koja se već prije iselila u drugu kuću, malo bliže crkvi, i zatražio da mi otpečate sobu jer su je nakon provale zapečatili. Učinili su to. Našao sam papir i pustoš. Na papiru je pisalo nezgrapnim rukopisom: "Druže pope, makni se što prije jer će te magla pojesti!" Taj mi je papir zadržala OZNA u svrhu "istrage". Doznao sam da je milicija dala oružje napadačima. Ispitivali su me na miliciji da li na nekoga sumnjam? Kazao sam da nisam nikome ništa nažao učinio, pa nema nitko razloga da me napada! Znao sam, ne samo sumnjao, ali da sam kazao ime i prezime počinitelja, ljudi se ne bi usudili svjedočiti, i ja bih bio najvjerojatnije optužen da klevećem "najboljega od najboljih". Tako je pisalo na plakatu prije glasovanja za tu osobu. Dok su mene ispitivali, dotrčao je netko s viješću da je šofer taksija u Babićevoj gostionici pričao jedan politički vic. Sad je bila to važna tema za istraživače. Ipak smo se vratili u Zagreb.

Kazao sam biskupu Lachu da mi dade dekret za sve župe toga kraja, ako ostanu bez svećenika. U subotu sam preko Sv. Nedjelje pošao u Rakov Potok ili Sv. Martin, kako bude moguće. Izvidit ću u Sv. Nedjelji. Kad sam stigao u župni dvor u Sv. Nedjelji, prestrašeni ukućani (župnikova sestra) rekoše mi da je sinoć bio napad na župni dvor. Kod župnika Srketića boravio je još svećenik Bešenić. Napadači su provalili već u prizemlje. Svećenici su s prvog kata dozivali u pomoć. U mjestu su se počela paliti svjetla, pa su se napadači povukli i izvana su pucali u kuću te otišli. Župnik i svečenik Bešenić su toga jutra otišli u Zagreb. Tada sam ostao u Sv. Nedjelji i slavio Misu i vratio se opet u Zagreb. Konačno se odlučih iz baze u Sv. Nedjelji "zaletavati" u svoje područje. Spavao sam neko vrijeme kod nekih obitelji kojima sam dolazio u sjeni mraka. Bile su to obitelji: Holetić Lujo i Ignac u Sv.Martinu, Josip Žitković i Milan Bašić u Molvicama, Ivan Razum u Konščici, Dragutin Slunjski u Rakovu Potoku i Stjepan Garašić kraj crkve u Rakovu Potoku.
Iz kuće u kojoj sam stanovao mjesne su mi vlasti dale otkaz stana. Svi su službeni dokumenti imali pozdrav: "Smrt fašizmu - sloboda narodu!" Dokument, kojim mi je otkazan stan, završavao je pozdravom: "S Titom u bolji život!" Prilična ironija.

Konačno mi je Ivan Razum ponudio da se stalno nastanim kod njega. Imao je dvije kuće. U jednoj je stanovala njegova obitelj, a u drugoj, zidanoj katnici, spavao je domaćin. U kući je bilo tajno sklonište za slučaj napada na kuću. Tako sam se nastanio kod obitelji Razum od proljeća 1947. do ljeta 1955. godine kad sam uspio u župnom dvoru u Sv. Martinu smjestiti se u dvosobni stan s nećakinjom Anom, a poslije sa sestrom Maricom. Zahvalan sam za gostoprimstvo Razumovih! Zahvalan sam svim hrabrim obiteljima i vjernicima koji su mi pružali utočište i davali podršku. Bili su pripravni sa svećenikom trpjeti!

Kad su od komunističke vlasti bili protjerani trapisti iz svoga samostana "Marija Zvijezda" kraj Banjaluke, u zagrebačku Nadbiskupiju je došao o. Lovro (Mato) Galić. Dana 15.srpnja1945.u zagrebačkoj su katedrali s nama ređena i trojica trapista. Među njima je bio Galić. Vlč. Lovro Galić dao se na raspolaganje zagrebačkoj Nadbiskupiji. Nakon smrti starog župnika u Okićkoj Sv. Mariji, u župu je došao za upravitelja vlč. Lovro Galić. Tako smo se našli kao susjedi! On je počeo podizati župu vjerski i duhovno. Na Veliku subotu, 8. travnja 1950. godine bila je veoma uspjela uskrsna procesija. Na uskrsni ponedjeljak, 10. travnja 1950. poslije podne izvršen je na njega napad u župnom dvoru. Bio je u kuhinji sa svojom majkom, sa sestrom i dvojicom župljana. Došla su dvojica ljudi odmah s vratiju jedan reče: "U ime zakona uhapšeni ste!" Odmah je pucao! Župnik je bio pogođen u trbuh i pao. Napadač je opalio drugi metak prema glavi ranjenika, ali je promašio. Metak je okrznuo nogu župnikove majke. Napadači su se povukli, a jedan hrabri župljanin iz susjedstva odvezao je župnika u bolnicu u Karlovac, gdje je bio operiran. Život mu je spašen, i sada je župnik u župi Sv. Marija na Muri u Međimurju. Napadači su bili poznati i samo simbolično suđeni!

Tako je moja pastoralna odgovornost bila protegnuta i na župu Okićke sv. Marije. Imao sam područje od Zdenčine do Terihajskog brijega i Poljanice, od Male Gorice i raskršća Rakov Potok, Sv. Nedjelja, Stupnik do Golog Vrha i Orešja. Svladavao sam prostor biciklom i pješice. Vjeronauk u crkvama i kapelama, posjet bolesnika, služenje Misa nedjeljom u svakoj župi, sprovodi... Svaki dan sam bio u pokretu, bez obzira na to kakvo je bilo vrijeme. Kad nije bicikl mogao nositi mene zbog lošeg puta, blata, snijega, nosio sam ja njega. Hvala Bogu, služilo me zdravlje i dobro raspoloženje, optimizam i kršćanska nada.

Od jeseni 1946. do proljeća 1947. godine mogao sam imati vjeronauk u školama. Tada mi je i to bilo zabranjeno. Okupljao sam djecu u crkvama i kapelama, a na Pavučnjaku jedno vrijeme čak i u šumi.
Župom Okićke Sv. Marije upravljao sam nešto oko godinu dana kad je upravu župe preuzeo vlč. Branko Grulich, svećenik Vrhbosanske nadbiskupije (Sarajevo). Lijepo je radio, ali okolnosti u župi u ono vrijeme utjecale su na njega da je zatražio premještaj i otišao u Hrvatsko Zagorje, u župu Margečan. Opet sam upravljao jedno kraće vrijeme tom župom dok nije došao vlč. Serafin Tvrtković, bivši bosanski franjevac.
Kad sam došao u Sv. Martin za upravitelja, posjet crkve nedjeljom bio je relativno dobar u usporedbi s drugim župama toga područja, ali primanje svetih sakramenata ispovijedi i Pričesti minimalno. Govorio sam da trebam godišnje više velikih hostija za Mise nego malih za Pričest. Ipak je broj narastao na oko pet tisuća sv. Pričesti godišnje. Veoma skromno bilo je i u Rakovu Potoku i u Sv. Mariji.

Veliki pastoralni problem s kojim sam se suočio bio je nemar ukućana, a i ravnodušnost bolesnika, da prime u teškoj bolesti svete sakramente. Neki su se ispričavali praznovjernim strahom da bolesnik umre ako primi svete sakramente. Trebalo je razbijati taj strah i ustrajno uvjeravati o protivnom. Stvar se prilično popravila. Sjećam se jedne starice u Horvatima (Palijaši) kojoj sam podijelio svete sakramente svaki put kad joj je pozlilo. Tako je bilo i posljednji put. Ispovjedio sam je i pričestio, a onda sam joj kazao da ću joj dati sveto bolesničko pomazanje. Ona je kazala: "Ne bih sada primila!" - Pitao sam je: "Zašto?" Uvijek joj se stanje poboljšalo. Odgovorila je: "Baš zato! Sad si želim umrijeti!" Jedne subote pozvali su me jednoj bolesnici u Stankovo. Išao sam pješice preko brda i dolina i vratio se natrag u Sv. Martin. Još sam stanovao u Konščici. Kad sam se vratio u Sv. Martin, čekao me čovjek iz Stankova da dođem podijeliti svete sakramente jednom muškarcu. Obično smo zaključivali: ako muškarac traži sakramente, onda zaista nema odgađanja. I pošao sam natrag u Stankovo opet sat i pol pješke. Bolesnikova je kuća blizu kuće one bolesnice. Vratio sam se kući oko pola noći.

Pozvali su me jednom bolesniku u Horvate u nedjelju ujutro. Zima je bila. Treba imati Mise u dvije župe. Ipak sam odmah otišao da obavim posjet prije Misa. Pješice! Kad sam došao u kuću, bila je prisutna snaha. Izmolili smo uobičajene molitve. Kad sam rekao ženi da može izaći dok se bolesnik ispovijedi, bolesnik reče: "Neću se ja ispovijediti!" Kazao sam mu: "Vi se nećete ispovijediti, ali mi ćemo se porazgovoriti!" - "To hoću" - reče. I tako smo se razgovarali o njegovu životu. Vodio sam razgovor tako da se on mirno ispovijedao. Kad je razgovor svršio, kazao sam mu, smiješeći se: "Hoćete se ispovijediti?" - Odgovorio je: "Hoću!" - Kazao sam mu: "Vi ste se ispovijedili, a sada ćemo se pokajati, primiti sv. Pričest i sveto pomazanje." Sve je pobožno primio! Kad sam odlazio, kazao je: "Hvala, velečasni!" Otpremili su ga u bolnicu gdje je, pomiren s Bogom, umro. Isplatilo se pješačiti!

Bilo je i neuspjeha. Kad sam doznao za kojega bolesnika, u pretpostavci da me neće pozvati, nastojao sam ga nepozvan posjetiti. Tako sam posjetio i jednog starog prijeratnog komunista. Primio me je na razgovor bez otpora. Bio je prisutan jedan njegov susjed. Razgovarali smo o raznim stvarima, dakako i o vjeri. Priznao je da su Božje zapovijedi dobre, ali samo na ljudskoj razini. Kad sam mu spomenuo sv. ispovijedi vječni život, kazao je mahnuvši rukom: "Velečasni, nema ništa! Čovjek umire kao vol!" Nakon tri dana je umro. Ne znamo što Bog čini u duši u tim odsudnim posljednjim trenucima! Nadati se je da još kuca srce i savjest! Možda je moj posjet tom čovjeku bio poticaj da se u zadnji čas duša otvori Božjem milosrđu! Odbio me je i jedan starac koji se vratio iscrpljen iz komunističkog KPD-a. Kazao je: "Dajte mi mira! Da ima Boga, ne bi ovo sa mnom učinili!" Teški je to teološki problem o kojem se nije moglo s tim starcem razgovarati. A što su zli ljudi učinili sa Sinom Božjim na križu! A baš ta patnja je izvor oproštenja, vječnog spasenja!

U mojim župama uglavnom sva su djeca krštena. Bilo je rijetkih izuzetaka. Razmjerno je bio nizak postotak obitelji koje nisu primale blagoslov kuća. Malo je bilo onih koji nisu u crkvi sklapali brak, ali svi su uključivali nedjelju u svadbovanje, što je bio mučan problem. Svadba u selu znatno je smanjila te nedjelje i broj polaznika Mise.
Bilo je utješnih vjerskih slavlja i očitovanja. Hodočašća na Mariju Bistricu bila su lijepo posjećena. Lijep broj hodočasnika je pješačio. Uvijek sam pratio pješake pješice. Imali smo jednu zgodu koju vrijedi spomenuti. Vlasti su na razne načine nastojale otežati hodočašća da bi ih pomalo ugasile. Ali to nije uspjelo. Dapače, ta su hodočašća u to vrijeme bila još više produhovljena. U Mariji Bistrici je bilo zabranjeno trgovanje, vrtuljci itd. To se proštenište oslobodilo od mnogih sadržaja koji samo umanjuju pravi duh hodočašća.

Mi pješaci smo dolazili po velikoj žegi umorni poslije podne u svetište Majke Božje, ali smo bili radosni. Godine 1948. smo odlučili promijeniti program. Mjesto da krenemo rano ujutro, odlučili smo krenuti navečer u 8 sati računajući da čemo tako doći ranije u svetište i da ćemo izbjeći najveću žegu. Mislili smo manje pokornički, a više ljudski. Međutim, mala pokora nije izostala. Bilo nas je svih hodočasnika oko 200. Bilo je muževa, žena, mladih, čak i djece. Oko jedan sat iza ponoći stigli smo do Jakovlja. Zaustavili smo se za odmor. Tu je i kapela. Muškarci su uglavnom ostali na cesti. Ja sam se povukao pred kapelu. Bile su tu i neke hodočasnice. Došao je jedan čovjek i pitao: "Što vi tu radite?" - Odgovorio sam: "Odmaramo se!! - On je kazao: "Ne smijete tu biti!" - "Zašto?" - upitao sam! Nisam dobio odgovor jer je na cesti nastala neka prepirka. Među muškarce je došao čovjek u civilu i počeo tražiti legitimacije. Neki su pokazali osobne karte, a neki su se usprotivili s pitanjem: "Tko si ti? Legitimiraj se ti!" - Čovjek koji je pristupio k meni sišao je među ljude na cesti, kad je čuo prepirku, i ta su se dvojica povukla.

Slutio sam napad. Takvo je bilo vrijeme. Nosio sam sa sobom u torbi sveto ulje za bolesničko pomazanje, ako bi tko bio ranjen. Rasporedio sam hodočasnike tako da je jedna grupa muškaraca bila na čelu povorke, a druga je bila zalaznica. Ženski svijet i djecu smo smjestili u sredinu tih grupa. Odlučili smo ići samo glavnom cestom, bez skretanja na prečace. I krenuli smo u takvoj "strateškoj formaciji".
Krenuli smo i šutljivo hodali kojih stotinjak metara, a onda je napadnuta zalazna grupa u kojoj sam se i ja nalazio. Najprije je nastupila panika, svi smo potrčali naprijed. Upozorio sam da se ne silazi s ceste. Osvrnuo sam se natrag i vidio da čovjek leži na cesti. Potrčao sam natrag prema njemu, kad sam u noćnom sumraku primijetio čovjeka koji prilazi k meni s nekim štapom. Zamahnuo je da me udari po glavi. Ja sam instinktivno pružio ruke s torbom za obranu pa sam oslabio udarac. Ipak sam dobio na čelu "zvijezdu". Čovjek koji je ležao na cesti ipak se podigao. Napadači su se povukli nakon što sam ja bio "pogođen". Koliko ih je bilo, ne znam. Možda ona dvojica. Zvonar Dragutin Slunjski iz Rakova Potoka "zaplijenio" je letvu i kapu jednom napadaču. To je bio njegov trofej. Kad je napad prestao, pribrali smo se i brojili "žrtve". Najteže je bio izudaran Lujo Holetić, moj povremeni stanodavac u Sv. Martinu. On je slavio 40. godišnjicu svojih hodočašća k Majci Božjoj Bistričkoj. On je ležao na zemlji. Vidljivo izudaran bio je i Ivan Razum, moj stalni stanodavac. Još su neki imali tragove udaraca. Ja sam nosio na čelu "zvijezdu". Nastavili smo put cestom, uglavom šutljivi. Komentari "borbe" su došli kad se razdanilo. Mjerila se hrabrost pojedinih "junaka" uz šaljive primjedbe. Hodočašće se pretvorilo u vedri hod hodočasnika koji su i napad shvatili kao malu pokoru.
Stigli smo već u sunčanom jutru u Stubičke Toplice. Tu smo se dulje odmarali od "borbe". Stigli smo u Mariju Bistricu u ranim satima poslije podne. Nismo izbjegli žegu. Svećenici hodočasnici su sjedali u ispovjedaonice da budu na uslugu pokornicima. Ja sam bio zbog svoje "zvijezde" na čelu posebno privlačan hodočasnicima pa sam ispovijedao do skoro dva sata iza ponoći. Bilo je to naše najvedrije hodočašće.
Nismo doznali tko su napadači, ali možemo zaključiti da su možda išli za nama jer su dobro poznavali ciljeve.

S bistričkih hodočašća pamtim i sljedeću zgodu. Iz Bistrice smo se vraćali vlakom. Od Podsuseda do Samobora putovali smo "Samoborčekom". Pala je noć. U vagonu nije bilo svjetla. Bio sam s hodočasnicima, a nalazio se u vagonu jedan milicioner. Hodočasnici su pjevali svete pjesme, a on je to branio. Kad je pjesma utihnula, netko iz kuta postavi pitanje: "Kako to da smo u staroj Jugoslaviji smjeli to pjevati, a sada ne smijemo?" Milicioner je stajao u sredini vagona. Odgovorio je kao da daje svečanu izjavu: "Ja ću vam kazati: Onda nije bilo slobode, sada je sloboda!" To je primjer kako i pojam slobode može biti promijenjen.

Gotovo kroz cijelu godinu 1956. pozivani su ljudi, vjernici i članovi Partije, na saslušanja u Samobor u istražnom postupku protiv mene u smislu 118. i 119. člana Zakona za zaštitu države. Ljudi su dolazili k meni i pitali o čemu se radi. Kazao sam im da govore istinu. Nemam na savjesti ništa što bi zaslužilo sud, osudu. Doduše, kad su 1953. godine osnivali Svećeničko udruženje nastojanjem UDBE, poslali su i k meni svoga poslušnika, kojega sam dobro poznavao. Kazao sam mu: "Još ništa dobra nismo pročitali ni čuli od komunista o svećenicima. Čudi me da nam sada nude takve povlastice i žele nas uvjeriti kako su nam "prijatelji"".
Znali smo koji su motivi toga Udruženja. Znali smo kako obećanjima, ucjenama i prijetnjama žele svećenike uvući u to udruženje. Stoga su svećenici, s manjim izuzecima neotpornih, sačuvali svoju slobodu i dostojanstvo. Kazao sam svom "prijatelju": "Ja ću biti slobodan čovjek, makar me zatvorili u samicu!" Nisu ponovili ponudu.

Trebao sam se pojaviti na sudu 1956. godine. Očekivao sam da ću i ja biti pozvan, da konačno znam što sam "kriv". I pozvan sam, ali možda proračunato. Pozvan sam na UDBU na Zrinjevcu upravo u predbožićno vrijeme 10. prosinca. Tu sam saslušavan kroz tri dana, dva, tri sata dnevno. Moram priznati da je isljednik "Đukica" bio korektan. Postavljao je pitanja i pisao što sam diktirao. Nije pravio nekih pritisaka da dobije neka priznanja. Uostalom, optužbe su bile bez temelja. Optužen sam bio da prisiljavam roditelje da šalju djecu na vjeronauk, da sam kazao kako smo progonjeni jer smo svećenici, a to je kleveta narodne vlasti, da sam kazao (prije devet godina) da papir svašta podnese, dakle štampa laže, da sam civilni brak nazvao u propovijedi da je to "brak pod vrbom", da sam kazao pred jednim članom Partije kako sve prolazi, pa će i ova država propasti, da sam vodio političke razgovore s neprijateljskim nakanama. Uglavnom: ništa! Najteža optužba mogla bi biti da će država propasti. To je već bila "kontrarevolucija".

Nakon tog trodnevnog ispitivanja pustili su me na miru nekoliko mjeseci. Nisu pokvarili moje božićno raspoloženje. Konačno sam dobio poziv na suočenje u Samoboru. "Đukica" je bio korektan, gotovo simpatičan. Istražni sudac (ne spominjem prezime, bio je iz jedne naše župe na Kupi) bio je dosta grubo nervozan. Suočenja nisu išla prema programu. Među svjedocima su trojica bila članovi Partije, a jedan naš vjernik. Onaj koji me je optužio kako štampa laže jer sam pred njim kazao prije devet godina da papir svašta podnese obzirom na napadaje na Nadbiskupa Stepinca i svećenike, ustrajao je, i ja sam priznao, ali kako sam rekao. Onaj koji je svjedočio, a bio je poreznik, da imam zato tako veliki porez jer sam svećenik, ustrajao je i ja sam priznao da sam to kazao tvrdeći: "Možete li vi meni dokazati da vi nemate u svom poreznom uredu čovjeka koji si mene hoće priuštiti baš kao svećenika?"
Vjernik, koji je trebao svjedočiti o mojim "antidržavnim" propovijedima i o "divljem braku pod vrbom" opozvao je to, makar je imao u zapisniku svoga saslušanja. Nije mi mogao u lice tvrditi neistinu, a saslušavan je bio pod pritiskom.

Zanimljiv je bio treći član Partije, "Dragec". S njim je bio ovaj slučaj. Za blagdan Svih svetih koju godinu prije župljani popravljaju i kite grobove svojih pokojnika. Tako je "Dragec" popravljao grob svoje majke. Naišao sam i pozdravio ga. Kazao sam mu: "Nisam vidio vašega sina na vjeronauku! Hoće li vas poštivati i popravljati vam grob? Vidite, kako sve prolazi, pa moramo računati s Bogom i s vječnošću!" To je bio sadržaj našeg razgovora, a nikako spominjanje propasti države. Za taj sam razgovor bio već prije suđen od suca za prekršaje pod optužbom da sam pravio moralni pritisak na roditelja da šalje dijete na vjeronauk. Bio sam tada osuđen na globu ondašnjih pet tisuća dinara. Žalio sam se s obrazloženjem da je moja dužnost potaknuti roditelje na njihovu vjerničku dužnost ako su dijete dali krstiti, a to nije nikakav pritisak. U žalbi sam postavio pitanje: Da li su pozvani na odgovornost svi nastavnici koji zaista prijetnjama i kaznama prave ne samo moralni pritisak na krštenu djecu da ne idu na vjeronauk? Platio sam i mislio da je s tim svršeno!

Međutim, taj slučaj je bio ponovno izvučen iz arhiva s dodatkom da sam kazao da će i ova država propasti. "Dragec" je potpisao zapisnik da sam govorio: "Bogu se ti obrati jer sve prolazi i ova će država propasti!"
Na suočenju "Dragec" je bio pošten. Kazao je da sam govorio kako sam sam priznao, ali da se on ne sjeća da sam govorio o propasti države. Sudac se uzvrpoljio: "Pa kako je to ušlo u vaš zapisnik koji ste vi potpisali?" - "Dragec" je odgovorio: "Ne znam!" Tako je najvažniji svjedok za najvažniju "krivnju" otkazao poslušnost. Na izlasku mi je kazao: "Velečasni, ne bih ja htio vama škoditi!" - Odgovorio sam: "Nemate ni za što!" Postali smo prijatelji jer sam mu iskreno želio dobro. Svi su ti protagonisti, koliko znam, već pokojni. Nakon nekoliko mjeseci dobio sam rješenje od tužilaštva da se postupak obustavlja! Tako nisam završio u Staroj Gradiški u kojoj je čamilo godinama stotinjak svećenika.

Sjećam se i tragičnog događaja iz Rakova Potoka koji se zbio u onim prvim godinama poslije rata. Imao sam u Rakovu Potoku crkvenog odbornika, Božu Domovića. Bio je to dobar čovjek. Jednom je bio napadnut na cesti i izudaran. Zatim je pala odluka da ga se ubije. Asfaltirala se cesta kroz Rakov Potok. Moj napadač (namjerno ne spominjem ime) organizirao je među radnicima napad na kuću Bože Domovića. Opkolili su kuću. Domović se povukao na tavan sa sjekirom. Vođa "navale" dao je zapovijed jednom radniku da ide na tavan. Kako se ovaj penjao na tavan, Domović ga je dočekao sa sjekirom i u obrani ubio. Napadači su mrtvoga pokupili, odnijeli i ne znam što je bilo poslije s tim mrtvacem. Nitko nije ništa pitao ni Domovića. Nakon nekoliko godina kazali su mu na UDBI u Samoboru: "Znate li da ste ubili čovjeka?" - On je odgovorio: "Znam samo to da sam se branio!"

Prigodom jednog rokovskog proštenja na Galgovu ubijen je iz zasjede jedan dobar čovjek i vjernik, činovnik. Zaboravio sam mu prezime. Nikada nije otkriven ubojica.
U takvu vremenu osobito se rado sjećam svojih svećenika susjeda: Galića i Grulicha u Okićkoj Sv. Mariji, Metoda Hrga u Sv. Nedjelji, Viktora Vinceka u Lučkom, dekana u Brezovici, spomenutog već Adolfa Dušića, pa župnika u Rudama Rafe Košte, župnika u Plešivici Franje Ljubetića koji je bio gotovo na smrt istučen. Osobito smo se rado okupljali kod samoborskih franjevaca. Bilo je duboko proživljeno zajedništvo u teškom vremenu,ali naši su susreti bili vedri, opušteni. To nas je zajedništvo držalo. Imali smo međusobno povjerenje i iskreno smo se voljeli. Možda su protivnici mislili da mi samo plačemo zbog poteškoća koje su nam na razne načine stvarali, ali varali su se. Bilo je tjeskobnih dana, ali sve smo to podnosili u vjeri i nadi.

Nadbiskup - koadjutor Franjo Šeper odlučio je premjestiti me u Samobor za subsidijara i za nasljednika samoborskom župniku Stjepanu Kolanderu. Bilo je to u jesen 1957. godine. Dovršavalo se moje djelovanje u okićkom kraju. Selio sam 29. studenoga 1957. godine baš na Dan Republike. Sve moje stvari na jednim kolima lako je prevezao (s jednim konjem) dragi moj suradnik u Sv. Martinu Mijo Holetić. Bio je sunčan, ali veoma hladan dan. Bila je bura. Međutim, u Samobor me je počeo seliti porezni ured. Bio sam dužan veliki porez. Nisam imao čime platiti, a ni oni nisu imali što plijeniti. Nije lako siromahu, ali nije lako ni moćnima sa siromahom. Ipak su mi zaplijenili bicikl, nužno pokretno sredstvo u mom pastoralnom radu. Zapravo, po zakonu, nisu ga smjeli plijeniti, ali uzeli su ga i odnijeli u Samobor. Tako je počela selidba. Kad sam to ispričao svom kolegi Josipu Vranekoviću, župniku u Krašiću, on je kazao Kardinalu. Kardinal je upravo dobio neki novčani dar, pa mi je poslao po župniku za onda veliku svotu 40.000 dinara da si otkupim bicikl.
Tako je prolazilo u zgodama i nezgodama moje mlado svećeništvo u okićkom kraju. Volio sam te ljude, makar sam se znao na njih i naljutiti. Osjetio sam da i oni mene prihvaćaju.

Uz taj kraj me je vezala i priroda. Od djetinjstva sam volio prirodu u svim njezinim mijenama, pojavama, oblicima. Volio sam krajolike svoga rodnog kraja pod Žumberkom. Volio sam kao dijete promatrati žumberački gorski lanac, koji stoji kao veliki zid. Pitao sam se: Što je s onu stranu. Volio sam promatrati odlaske kola, automobila, autobusa bijelom cestom sa svog brežuljka i maštao sam o daljinama. Nisam ni slutio da ću za iseljenim, ili na neki način prognanim Hrvatima letjeti na obale svih oceana! Volio sam ljeta i zime, proljeća i jeseni. Sve je to bilo lijepo pod Okićem! Kad sam kao gimnazijalac maštao i o svojoj budućnosti, želio sam biti gorski svećenik među jednostavnim ljudima, u lijepoj prirodi, s dalekim vidicima. Mislio sam na Slavetić.
Providnost me je smjestila više na istočnu stranu tih bregova, blještavih u vedrinama, ali i prijetećih kad su smrkli u olujama. Jednom sam za vijavice pješačio iz Okićke sv. Marije u Konščicu preko Klaka. Otišao sam, usput, na Okić-grad i vidio kako vjetar nosi snijeg iz dubine prema gore. U svakom vremenu i nevremenu otkrivao sam nešto zanimljivo, a i u olujama nešto potresno "lijepo".Toga je dosta bilo u Okiću! Napustio sam okićki kraj s neizbrisivim sjećanjima jer sam ipak tu proživio punih jedanaest svojih mladih svećeničkih godina. Kako ne bih pamtio tih lijepih godina!

Jedan milicioner u Rakovu Potoku, kratko vrijeme nakon što sam došao u župu, kazao mi je u razgovoru na cesti: "Pope, najradije bih te uhvatio za noge i lupio o zid."- Kazao sam mu: "To bi bilo točno po Ustavu!" - Kazao je: "Tko će vam se moliti za 25 godina?" Kazao sam: "Još više nego sada!" Bio je uvjeren da će vjera nestati u narodu i Crkva će izumrijeti. Na tu njegovu prognozu mislio sam u Mariji Bistrici 9. rujna 1984. godine na proslavi Nacionalnog Euharistijskog kongresa. Tada smo doživjeli najbrojnije sudjelovanje hrvatskih vjernika na Euharistijskom slavlju, kakvo se nije dogodilo u našoj povijesti. Ljudi su ipak nastavili vjerovati i moliti, makar je službena ideologija nastojala nametnuti nevjeru.
Bili smo pozivani na ispitivanja na UDBU kad god bi nas se htjelo za nešto okriviti. Na takvom jednom saslušanju u Samoboru kazali su mi: "Po vašoj vjeri mi ćemo doći u pakao koji ne vjerujemo, kako će to tamo biti?" - Odgovorio sam: "To ćete vi vidjeti, ali ja vam to ne želim. Mi smo dva svijeta: mi vjerujemo u Boga, vi ne vjerujete; vi meni želite zlo, ja vama dobro. Tako se ne možemo susresti!" Na te riječi nije bilo daljeg komentara."

Naša nada živi od vjere u Boga koji je Ljubav (usp. 1 Iv. 4,16).

ŽIVOTOPIS KARDINALA KUHARIĆA

Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kod Krašića, od roditelja Ivana i Ane rođ. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete. Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac. Zaređen je u vrijeme kad je hrvatski narod proživljavao svoju Kalvariju, "križni put", "marševe smrti" od Bleiburga do rumunjske granice, "krvavu kupelj" kako je rekao kardinal Stepinac svojim ređenicima. Mladu Misu služio je u svojoj rodnoj župi Pribić 19. kolovoza 1945. godine. Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju od 1. studenoga 1945. do 31. kolovoza 1946. godine, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.

U župu Rakov Potok došao je 1. rujna 1946. godine. Kako je 12. rujna iste godine bio ubijen župnik susjedne župe Sv. Martina pod Okićem, Pavao Bedenik, Franji Kuhariću bila je povjerena na upravu i ta župa, kojom je upravljao iz Rakovog Potoka. Samo Božjom Providnošću izbjegao je 22. veljače 1947. atentat koji su komunističke vlasti isplanirale i bile bi ga provele da Kuharić nije promijenio svoju dotadašnju rutinu, pa je, umjesto u nedjelju, otišao u Sv. Martin u subotu poslije podne.

U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine. Nakon napada na župnika župe Okićka sv. Marija 1950. godine Lovru Galića, Franjo Kuharić je i tom župom upravljao oko 2 godine. U jesen 1957. Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu subsidijara i upravitelja župe Rude, a nakon umirovljenja samoborskog župnika Stjepana Kolandera, imenovan je za župnika u Samoboru gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa i za naslovnog biskupa od Mete, bulom pape Pavla IV. od 16. veljače 1964. godine. Za biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. godine nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem, te je odmah imenovan odgovornim urednikom katoličkog dvotjednika "Glas Koncila".

Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969. godine, Franjo Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI, od 16. lipnja 1970. godine, imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije s mandatom na pet godina te je na tu službu bio biran još tri puta uzastopce. Na konzistoriju 2. veljače 1983. godine, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom te je bio član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje, te Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda.

Franjo Kuharić uvijek je ustajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Svojim djelovanjem dao je prinos ostvarenju višestoljetnoga sna hrvatskoga naroda da ima samostalnu državu, a kad je mlada država doživjela agresiju bio je zauzeti promicatelj pravde, oproštenja, pomirenja i svih etičkih vrijednosti, što je sabrano u zbirci njegovih propovijedi, poslanica poruka i apela "Mir je djelo pravde". Ostajući trajno na načelima vjere, kardinal Franjo Kuharić branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.

U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II., na hrvatskom tlu, prigodom prvog papina dolaska u Hrvatsku. Kao zagrebački nadbiskup osnovao je čak 60 novih župa i to osobito u gradovima. Na osobit je način njegovao kršćansku krepost rodoljublja te je bio promicatelj dostojanstva hrvatskog naroda, a Partija ga je bila proglasila državnim neprijateljem br. 1.

Kao pastir najveće hrvatske nadbiskupije bio je neumorni i rado slušani propovjednik te su neke njegove propovijedi objavljene u knjizi "Hodajmo u istini" i "Hodajmo u istini II" te pisac korizmeno-uskrsnih poslanica koje su sabrane u knjigu "Korizmeno-uskrsne poslanice kardinala Franje Kuharića".
Boreći se za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo bio je duša višegodišnje crkvene proslave "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" koja je kulminirala Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. godine na Mariji Bistrici. Veliku je ljubav njegovao prema hrvatskim iseljenicima te ih je neumorno obilazio po svim državama i kontinentima promičući tako jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske.

Posebno mu je na srcu bila istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu te ju je hrabro i ustrajno svjedočio, osobito o Stepinčevu, te su te njegove propovijedi sabrane u knjigu "Poruke sa Stepinčeva groba", a zasigurno, poseban dan u životu kardinala Franje Kuharića predstavlja datum 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.

Nakon sloma "Hrvatskog proljeća" kad su mnogi hrvatski rodoljubi poslani na robiju, a Crkva i kardinal Stepinac bili na udaru, nitko se nije usudio podići glas kao kardinal Kuharić. Njegov je glas svake godine 10. veljače odzvanjao prepunom zagrebačkom katedralom poput jerihonske trube braneći istinu o sluzi Božjem Alojziju Stepincu. Možemo mirne duše reći da ne bismo imali na oltaru blaženog Alojzija Stepinca da nismo imali hrabrog zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franju Kuharića. U njemu smo doživljavali Božju blizinu, nosio je u srcu iseljenu i ispaćenu Hrvatsku, a njegove su riječi bile melem za ranjenu hrvatsku dušu. Vidjeli smo ga kako se raduje hrvatskoj slobodi i kako ga bole hrvatske rane. Kardinal Kuharić bio je Božji čovjek i to može potvrditi svatko tko ga je poznavao.

Nakon demokratskih promjena, kad su mu se otvorili mediji dao je više do stotinu intervjua za tuzemne i inozemne medije, a izbor iz tih razgovora objavljen je u knjizi "Principi dobra". Otkako je 15. svibnja 1993. Sveta Stolica osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju bio je njezin prvi predsjednik, izabran 8. lipnja 1993. godine, i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu, 5. srpnja 1997. godine, a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku mons. Josipu Bozaniću predao 4. listopada 1997. godine. Od 1994. godine je počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

I nakon umirovljenja 1997. godine bio je aktivan u apostolskom i pastoralnom djelovanju Crkve zagrebačke te osobito kao suradnik sredstava društvenog priopćivanja, posebno je često gostovao u radio emisijama, a iz sudjelovanja u emisiji "Hvaljen Isus i Marija" na Radio Sljemenu proizašla je trilogija od koje je do sad objavljen prvi svezak pod naslovom "Zakon života i slobode".

Kardinal Kuharić bio je čovjek vjere, nade i ljubavi. Kardinal Kuharić bio je čovjek vjere, ali i povjerenja u budućnost. To se u njegovim nastupima vidjelo i iz njegovih riječi jasno čulo i razabiralo. Vjera u Boga kao tvorca svijeta i povijesti davala mu je onu moralnu i ljudsku snagu da izdrži i progone i teška vremena, te da ljudima svjedoči da je vjera ona snaga koja nadvladava svako zlo i otklanja svako nepovjerenje u budućnost i opasnost od čovjeka, domovine i svijeta. Bogoljublje je, naime, uvijek i čovjekoljublje.

Kardinal Kuharić bio je čovjek nade. Jednom se govorilo ufanje, ali ta je riječ ostajala sve praznija što su prilike za hrvatski narod bile složenije, a ufanja je bilo sve manje. Nada ne živi od prošlosti, ponajmanje od povijesti. Ona je okrenuta budućnosti i na zemlji i na nebu. Samo čovjek duboke vjere može u punini biti ispunjen nadom, nadom unatoč svemu. Nadom protiv svake nade! Sretnih nas, zajedno s kardinalom Kuharićem, jer smo doživjeli ispunjenje mnogih nada, ali na ispunjenju velikih nada rađaju se novi zahtjevi, mnoge nove obveze pojedinaca, društva, Crkve, države. Biblijska je riječ da pravednik živi od nade. Zbog pravednosti koju živi, životom svjedoči, nada se otvara kao prirodan dar, kao naravno dobro.

Kardinal Franjo Kuharić bio je čovjek herojske kršćanske ljubavi. Ona je izvor i opravdanje imala u vjeri i to se iz njegovih postupaka i govora moglo lako razabrati. Hijerarhija ljubavi također je bila posve jasna: ljubav prema Bogu, zatim prema Katoličkoj crkvi, potom prema svakome čovjeku i konačno, ali ne na koncu, prema Domovini. Drugačiji poredak bio bi izdaja vjere kako ju je shvaćao i prihvaćao kardinal Kuharić. Ljubav je individualna, posebnička vrsnoća i govor je osobe s osobom, a manje osobe s institucijama. Ljubav prema čovjeku, svakom čovjeku kao pojedincu i osobi, isticao je kardinal Kuharić, može ozdraviti društvo, pomoći da nađe svoj spasonosni put iz zamki politike, globalizacije, otuđenosti i pojedinačne i opće nesreće.

Kardinal Franjo Kuharić je blago u Gospodinu preminuo 11. ožujka 2002. godine. Iako su za života neki njegovi postupci osporavani, a neke su njegove riječi teško pale na dušu političara, u času smrti pokazalo se da je, za najveći broj Hrvata, on uvijek bio u pravu. Pogrebna povorka oko njegova odra pokazala je koliko je on, više od drugih, bio znak u ovome vremenu preispitivanja, skepse i nesnalaženja na putu u nesigurnu budućnost, s avetima svjetske globalizacije, s opasnostima ugroze narodnosnoga identiteta, s prijetnjom osiromašivanja malih naroda na polju gospodarstva, ali i kulture i obrazovanja. Uz najviše crkvene počasti, u nazočnosti brojnih visokih crkvenih dostojanstvenika, uz predsjednike države, Vlade i Sabora, uz nebrojeno mnoštvo kršćanskoga puka sahranjen je u zagrebačkoj Katedrali, uz prethodnike: kardinala blaženoga Alojzija Stepinca i kardinala Franju Šepera. Jedan je njegov suradnik točno rekao: Stepincu su se svi divili, Šepera su svi poštovali, Kuharića su svi voljeli. Na isti dan, deset godina kasnije, pokrenut je postupak za njegovom beatifikacijom.

PROPOVIJED POVODOM 800 GODINA OKIĆA

Povodom 800-te obljetnice prvog spominjanja imena Okića, ipred crkve Sv. Marije Okićke održano je svečano misno slavlje koje je predvodio zagrebački nadbiskup kardinal Franjo Kuharić. Tom prigodom održao je propovijed koju prenosimo.

"Draga braćo i sestre u Isusu Kristu!
Nešto mora doći zajedno: mora doći zajedno Bog i duša; Bog i Čovjek. U zajedništvu s Bogom čovjek postaje čovjek. U punini svoje savjesti koja se opredjeljuje za istinu, dobrotu, pravednost i ljubav, to je što konačno ispunja čovjeka za puninu čovječnosti. Ako nema čovječnosti, što onda imamo? Imamo rat. Što je ovaj rat? On je došao iz nečovječnosti, iz mržnje; ne samo iz pohlepe da se osvoji tuđe, da se tuđe otme i prisvoji, da se proširi svoj teritorij, nego još iz dubljeg izvora, a to je mržnja. Zato ta mržnja tako bjesomučno razara i rastjerava mirna hrvatska sela; bjesomučno razara i veći dio hrvatskih gradova. To je mržnja: razoriti bolnice, crkve, tvornice; ostaviti tisuće i tisuće radnika bez kruha: to je mržnja! Razoriti stanove, spaliti kuće to je mržnja! Zašto? Što to manjka u čovjeku?

Braćo i sestre, zlo je prisutno u čovjeku, i zato iz ljudskog srca, kaže Isus, izviru sva zla. Zato je Isus Krist došao na svijet; uprisutnio se u povijest, rođen kao dijete od Blažene Djevice Marije u betlehemskoj noći da spasi čovjeka, da ga u njemu oslobodi i da ga nauči najveće znanje i najveću mudrost, a to je zapovijed ljubavi. Ako nema ljubavi, onda ostaje mržnja. Ako ostaje mržnja, ostaje nepravda; i laž; i nasilje. To je to trojstvo: laž, mržnja i ubojstvo.

I prije 800 godina bio je čovjek ugrožen od čovjeka. I to je bilo vrijeme nasilja, ali moramo priznati da je to vrijeme bilo i vrijeme kršćanske civilizacije i kao takvo usmjeravalo savjesti. Čovjek ipak još nije sazreo da ne napada druge i da živi u miru, te da sloboda bude zajamčena svima, svakom čovjeku. Čovjek se ne "popravlja" sam po sebi. Unatoč elektronici, putu na Mjesec, televiziji i radiju, općenitom tehničkom zamahu, još se toliko zločina počinja među ljudima, a razaranja su još strašnija jer sada čovjek posjeduje razaralačku tehniku, pa tako živimo u civilizaciji mržnje, oružja i rata. Do toga ne bi došlo da čovjek nije moralno pao i da nije odbacio izvor života koji je objavljen u uskrsnuću.

I reče Isus: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe! Dakle, ako ljubiš samoga sebe, i sebi želiš dobro, i sebi želiš mir, onda to moraš željeti i drugome. Ne možeš sebi željeti mir, a milijune drugih stjerati u podrume i pod bombe! Ne možeš sebi željeti miran rad, a tisuće radnika ostaviti bez posla kad im razoriš tvornice! Ne možeš sebi željeti sigurnost, a u nesigurnost baciti čitave gradove i sela svojim bombama i granatama! Ljubav prema bližnjemu je jednako temeljni zakon kao i ljubav prema Bogu. Ako nema ljubavi prema Bogu, nema ni potpune, do kraja nesebične ljubavi prema bližnjemu. Bez ljubavi čovjek u sebi izraste u monstruma koji će svom interesu žrtvovati mnoštva.

Zato je naš zakon ljubav. Propovijedamo i našim braniteljima ljubav. Oni ne brane domovinu iz mržnje. Ne smiju mrziti! Oni ne brane domovinu s osjećajem osvete. Oni brane domovinu iz ljubavi. Svoj život ulažu iz ljubavi prema domovini, svom domu, obitelji. Zato pozivamo naše branitelje, naše ljude da ne padnu u napast mržnje, u napast osvete, da ne vraćaju zlo za zlo, nego da budu pobjednici koji zlo pobjeđuju pravednošću, dobrotom, mirom. Neka mi bude dopušteno da ponovim ono što sam govorio pred tisućama hodočasnika na blagdan Velike Gospe u Mariji Bistrici 1991. godine, a to sam kazao i u Petrinji na blagdan sv. Lovre 10. kolovoza 1991., kratko vrijeme prije nego što je pala Petrinja, jer je već onda terorizam planuo u rat! Već se onda moglo predviđati nesreće, razaranja, smrt. Što sam poručio onda, ponovit ću sada:

Ako je moj protivnik spalio moju kuću, ja neću zapaliti njegovu! Ako je razorio moju crkvu, ja neću ni dirnuti njegovu, dapače, čuvat ću je. Ako je napustio svoj dom, ja neću ni igle uzeti iz njegova! Ako je ubio moga oca, brata, sestru, ja neću vratiti istom mjerom nego ću poštivati život njegova oca, brata, sina, sestre! To je Evanđelje, možda teško razumljivo pogaženom i poniženom čovjeku, pogaženom i poniženom narodu, ali to je Evanđelje zalog pobjede. To moraju biti naša načela. To moraju biti naši postupci jer u protivnom i mi bismo bili žrtve Zmaja! Obraćenje, molitva i post su najmoćnija sredstva u borbi sa Zmajem! Ljubiti istinu, činiti dobro, vršiti pravednost, zakoni su Božjega svijeta u kojem nema mjesta Zmaju. A mi hoćemo takav svijet, svijet mira i slobode! Za takav mir mi molimo. Bog neka pobijedi Zmaja u svakoj duši i savjesti da ljudi budu ljudi mira, a ne rata!

Mi vjerujemo u Boga. Zato vjerujemo i u ljubav da je ona tako jaka da može ljubiti i svoga neprijatelja. I mi ljubimo! Mi ljubimo svoje neprijatelje. Neka oni ne misle, ako pokušaju opravdati rat time da brane svoj srpski narod, da mi ne ljubimo srpski narod. Mi ga ljubimo više nego oni. Kad bi ga oni ljubili, ne bi ga opteretili odgovornošću jednoga nasilnog rata. Želimo pripadati Kraljevstvu Božjem; želimo nositi u sebi Kraljevstvo Božje, zato vjerujemo u pobjedu ljubavi. To uvijek naglašavamo. Mi moramo biti nepobjedivi: nepobjedivi u vjeri, nepobjedivi u nadi i nepobjedivi u ljubavi. To je Kraljevstvo Božje. Stoga u ovom strašnom ratu, u kojem se razlila mračna mržnja, ljubav će slaviti slavlje.

Ako treba izvršiti pravdu, onda u pravnoj državi postoje pravedni sudovi, koji moraju svakom pojedincu – ne zajednici, ne jednom narodu – dokazati da je kriv, da je zlo učinio. Ali nitko, baš nitko nema prava sam uzimati pravdu u ruke i suditi jer bi to bilo vršenje nepravde, vršenje nasilja. Pozivam sve hrvatske katoličke obitelji na svakodnevnu molitvu da u nametnutom nam ratu pobijedi istina i pravda, jer vjera je potrebna da bi se ostvario život i da bi se ostvario mir.

Zahvalan našim braniteljima i našoj policiji za tu zaštitu čovjeka i njegovih prava, sve povjeravam zaštiti Božjoj po zagovoru Bezgrešne Bogorodice, da ona moli za nas da nam Isus Krist, Knez Mira, udijeli konačan, siguran i pravedan mir u lijepoj našoj domovini!"