Vozeći se prema Zagrebu, bilo s juga iz smjera Karlovca, bilo od sjevera iz smjera Krapine ili ako iz novih zagrebačkih zapadnih naselja promatramo osunčane obronke Plešivice, uvijek će nam se pogled makar za trenutak zaustaviti na vrletnom Okiću. Rijetko koji plemićki grad ima tako dominantan položaj, kojim kontrolira široko područje i malo je danas tako dobro sačuvanih srednjovjekovnih plemićkih gradova u Hrvatskoj, kao što je Okić. A savršeni odabir položaja, jednostavnost i istodobno veliku djelotvornost sustava obrane, doživjet će te tek kada se odlučite uspeti se do njegovih zidina. Okić se izdvaja iz obitelji plemićkih gradova, ne samo po prelijepom svom položaju i visokom stupnju sačuvanosti svih njegovih dijelova, nego prije svega po izuzetnom značenju koje taj grad ima s obzirom da njegove strukture velikim dijelom pripadaju romaničkom razdoblju, što Okić čini jedinstvenim među srednjovjekovnim plemićkim gradovima kontinentalnog dijela Hrvatske.

Promatrajući ga iz jurećeg automobila kako se snažno uzdiže prema nebu, znajući za veliku starost njegovih zidova koji su već nekoliko stotina godina prepušteni sami sebi u vječnoj dramatičnoj borbi s prirodom, nismo svjesni opasnosti njegova konačnog urušenja. Ukoliko mu se dovoljno približite nerijetko će te ugledati kako se na vrhu njegovih zidova odmaraju jastrebovi, ili oni to možda s okićkih visina promatraju dolinu, kao što su to nekada radili i okićki gospodari. Usprkos čestim posjetiteljima, prije svega planinarima, ove se ponosne ptice osjećaju vrlo sigurno sjedeći na njegovim ruševnim i ogoljelim zidinama, kao što su se i vlasnici Okića morali tako osjećati u svom tijesnom, ali čvrstom zdanju. Savršeni odabir položaja, jednostavnost i istodobno veliku djelotvornost sustava obrane, doživjet će te tek kada se odlučite uspeti se do njegovih zidina. Iako ne možemo biti zadovoljni stanjem njegovih građevinskih struktura i odnosom koji smo do sada imali prema njegovoj zaštiti, a čini mi se da se takav loš odnos i dalje nastavlja, moramo biti zadovoljni činjenicom da su ipak istraživači pokazali u prošlosti razmjerno veliko zanimanje za njegovu povijest, a i za tumačenje ostataka njegovih struktura.

Ime Okić seže u duboku prošlost hrvatskog naroda. Godine 1193. prvi put je zapisano postojanje grada - utvrde Okića na obroncima Plešivice, ali je ime Okić jamačno mnogo starije, možda čak kao i naša nazočnost u ovim krajevima. Utvrda je, vjerojatno, mnogo starija i pripadala je još ilirskim plemenima, kasnije rimskim legijama kao izvanredna točka za promatranje okolice, ali i za dojavnu službu onog doba, npr. za davanje svjetlosnih i dimnih signala. Postoji mogućnost da je i ime Okić ili neki njegov oblik preuzeto iz tih davnih dana, kada su Rimljani vladali ovim krajevima.

Okić, grad Frankopana, Erdodyja, Turci su tri puta opkoljavali, napadale su na njega i druge vojske, ali ga nikada nisu osvojile. Gradom su kroz osam stoljeća njegove povijesti gospodarili Hrvati. Vrlo važnu ulogu Okić ima u hrvatskom planinarstvu, književnosti, znanosti, novinstvu i glazbi, iako o tome šire pučanstvo u Hrvatskoj vrlo malo zna. Okić je privlačan za svaki oblik planinarenja, od alpinizma i oštrih tura do jednostavnog hodanja po brdima, jer ima nešto što je u hrvatskim planinama rijetkost - penjačku stazu osiguranu na alpski način klinovima i čeličnim užetima. Na ovim stranicama navodim značajnije dijelove iz okićke prošlosti, ali i da se dobije uvid u značaj nikad pokorenog, sada ruševnog, grada Okića.