Pitomi okićki kraj smjestio se u krajnjem jugoistočnom dijelu Samoborskog gorja. Ovo gorje ima osobit biogeografski položaj jer njime i Dinaridi i Alpe na istom mjestu dopiru do Panonske nizine. Nedaleko od Okića proteže se prema jugoistoku srednja Posavina, a južni dio stare okićke župe obuhvaća i dio pokupskog bazena. Preko istočnog dijela okićkog kraja, preko Pavučnjaka, Horvata i Kraljevečke šume, na Samoborsko gorje se nadovezuju Vukomeričke gorice, koje odjeljuju srednju Posavinu od rijeke Kupe i njenih pritoka. Takav geografski položaj te raznolika geološka podloga uzrokom su osobito raznolikog biljnog i životinjskog svijeta.
Gorski šumski pojas Plešivice blago se prema istoku i jugu spušta brdovitim krajolikom ispresijecanim brojnim potocima do nizinskih poplavnih šuma Okićkog luga. Prirodna šumska vegetacija je samo jednim dijelom sačuvana, veći dio obronaka podno Plešivice i Okića pretvoren je u vinograde i voćnjake, a niži dijelovi u oranice i livade. Tu su se udomila i brojna sela i zaseoci, no površina pod šumom još ima dovoljno, tako da je sačuvan veći dio flore i faune koji se ovdje zatekao prije naseljavanja čovjeka. Priroda je čak obogaćena vrstama koje žive izvan šume, a znamo da je i npr. ptičji svijet brojniji u području s brojnim šumarcima negoli u gustim jednolikim šumama.
Poseban pečat svakome kraju daju endemi, rijetke vrste koje su svojim rasprostranjenjem ograničene na jedno uže geografsko područje. Endemične mogu biti i specifične kombinacije bilja i životinja, tj. njihove zajednice. Okićki kraj je premalen da bi imao svoje endeme, ali tu žive neke endemične svojte i zajednice koje su karakteristične za nešto šire geografsko područje. Njih bi trebalo posebno štititi jer oni daju osebujnost nekom kraju, slično narodnim nošnjama, graditeljstvu i običajima.
Biljni svijet Samoborskog gorja pa tako i okićkog kraja odigrao je posebnu ulogu u proučavanju flore Hrvatske. Sredinom 19. stoljeća ovamo su hodočastili poznati hrvatski muževi, npr. Josip Schlosser-Klekovski i Ljudevit Farkaš-Vukotinović marljivo sabirući bilje za svoj "Syllabus florae croaticae" (1857), te kasnije za prvu monografiju "Flora croatica" (1869). Okić je posebno privlačio i poznatog sabirača bilja Ljudevita Rossija koji je pronašao mnoge rijetke biljke. Tu je bilje proučavala i Ljerka Bevilaqua (1959), a na flori i vegetaciji Samoborskog gorja obranio je disertaciju botaničar Ivan Šugar 1972. godine. On je sabrao podatke za ukupno preko 890 biljaka, čime je potvrđeno iznimno biljno bogatstvo ovog kraja.
Životinjski svijet je mnogo slabije istražen, pogotovu beskralježnjaci. Još ne znamo što kriju zbirke brojnih kolekcionara kukaca, ali opsežnijih istraživanja sigurno nije bilo. Najtemeljitije su proučili ptice ornitolozi Dragutin i Renata Rucner, čiji su rezultati djelomično objavljeni u radu o pticama Samoborskog gorja 1975. godine. Sisavce Crne Mlake proučavala je Nina de Luca (1984), a tamošnji ptičji svijet uz brojne naše ornitologe privukao je i članove Zoološkog društva iz Frankfurta. To je društvo dosad mnogo pridonijelo zaštiti specijalnog ornitološkog rezervata koji je na 625 ha ribnjaka Crne Mlake i susjedne šume proglasio republički zavod za zaštitu prirode 1978. godine.
Ovaj kratki izbor danas poznate flore i faune okićkog kraja koji se nalazi na ovim stranicama ni izdaleka ne obuhvaća sve njegove zanimljivosti, ali ocrtava bogatstvo raznolikih oblika. Tu na raskrižju alpske, srednjoeuropske, dinarske i panonske biogeografske regije, svoj životni kutak gotovo u neposrednom susjedstvu našle su ekološki različite vrste biljaka i životinja. Južnim obroncima Plešivice i Okića svako proljeće i jesen migriraju ptice i šišmiši putevima kuda su u prošlosti selile čitave flore i faune.
