Hrvatska književnica i učiteljica Dragojla Jarnević, rođena je u Karlovcu 4. siječnja 1812. godine kao Caroline Jarnević od oca Janka Jarnevića i majke Anne rođene Mlinac. Dragojla je bila treće dijete u obitelji sa ukupno šestero djece. Imala je dvije starije sestre, jednu mlađu i dva mlađa brata. Obitelj Jarnević bila je rimokatoličke vjeroispovijesti, a prema imovinskom statusu pripadala je srednjem društvenom staležu. Otac Janko Jarnević bio je vlasnik željezarije i vrlo ugledni i poštovani građanin u Karlovcu u svoje vrijeme. Prema pisanju same Dragojle, upravo je ona bila očeva mezimica. Međutim, Janko Jarnević umire sa svojih 66 godina 1819. godine kad je Dragojla imala tek sedam godina i taj veliki šok je jako utjecao na nju.
Njena majka, kao mlada udovica sa 35 godina i sa šestero djece, od kojih je najmlađe bilo tek 13 mjeseci staro, nije se snašla u vođenju obiteljske trgovine i financija obitelji te njihova ekonomska egzistencija počinje biti pod velikom ugrozom. Najveću bol Dragojli je uzrokovao odnos s majkom. U Dnevniku piše o tome kako ju majka nije prigrlila i da joj je još kao maloj djevojčici govorila da ju ne voli, a kao razlog joj je navela da je to zbog toga jer samo nju od sve djece nije dojila. Nesređen odnos s majkom ostavio je trajnu emocionalnu prazninu u Dragojli.
Prema njenim vlastitim zapisima, bila je najbistrija od sve braće, ali i najslabijeg zdravlja. Školovala se do svoje 13. godine, kada ju je majka poslala deset godina starijoj sestri Ljuboslavi Peterle, koju su zvali Jula, jer je ona imala najbolje obrazovanje koje je dobila zahvaljujući svom ocu, a i da sestri bude na ispomoć u kući. Kako je Dragojla bila vrlo bistra i voljela je učiti, tako je vrlo brzo postala dobra švelja i kuharica, međutim, glad za novim znanjima i vještinama tjerala ju je da uporno uči i čita. Mnogi došljaci u kuću donosili su knjige Dragojlinoj sestri da ih čita kad bude sama, a Jula je čak i branila Dragojli da čita knjige te ih zaključavala, ali je Dragojla uspjela nadmudriti sestru i potajno joj ukrasti knjige te ih pohlepno čitati i mnoge noći je probdijela uz knjigu, često i zbog toga što je željela nadvladati zdravstveni problem koji ju je mučio od početka života. Naime, Dragojla se borila sa inkontinencijom od početka života pa do svoje četrdesete godine i to bio najveći razlog odluke da se ne udaje.
Kad je Juli umro i drugi sin, majka je pozvala Dragojlu kući da bude na pomoć njoj i ostaloj braći, a kako je druga sestra Vera, koja je bila dvije godine starija od Dragojle, prema opisu iz Dnevnika, bila bolnih mišića, a ova tri i pol godine mlađa još nejaka, sav kućni posao je pao na leđa Dragojli. Dragojlu je jako pogađala nepravda i činjenica da se ostavština njenog oca ubrzano topi jer majka troši dosta novca na sinove, a i davala je puno novaca najstarijoj sestri, pa je povukavši se u sebe, trpjela i danju radila sve poslove, a noću je čitala knjige iz kojih je otkrivala dosta o sebi i praktično se sama odgajala. Često se zbog čitanja knjiga znala posvađati s majkom koja joj je govorila da dangubi kad čita knjige. Postala je dobra šnajderica i bila je vična svakom poslu, a željela je znati još više, ali u to vrijeme u školama nije bilo za to mogućnosti. Rad danju i čitanje knjiga noću uz borbu s inkontinencijom jako je fizički iscrpljivalo Dragojlu.
Majka ju je nagovarala i da se uda kad ju je došao prositi jedan stariji imućni udovac, ali je Dragojla to odbila s gnušanjem. Nije mogla zamisliti da bi postala nekome supruga i to nakon što je toliko vremena i truda uložila da izuči svaki zanat i da bude neovisna. Uz to, primjetila je da su ljudi uglavnom slaboga obrazovanja i znanja, izuzev odvjetnika i svećenika. Kad je stigao prosac za njenu mlađu sestru Bogumilu zvanu Minka koja još nije navršila 15 godina, majka je pristala jer je to bio sin jedinac od 19 godina, a majka mu je bila bogata. Mladić je bio invalid jer je kao dječak slomio lijevu nogu u koljenu, pa je morao nositi štaku. Imali su dvije pivare, na Dubovcu i Rakovcu. U ovu drugu se odselila sestra nakon udaje, a za njom je došla i Dragojla koja je tad navršila 18 godina da joj bude na pomoć.
Dragojla je bila privlačna djevojka, a kako se voljela zabavljati i razgovarati o svemu, mnogi mladići su voljeli biti u njenom društvu i udvarali joj, ali ona kao ponosna i bogobojazna mlada žena nije nikad dopuštala okaljati svoju čast. Kad su krenule priče da je obeščastila svoje žensko dostojanstvo, to ju je jako pogodilo, te je napustila sestru i vratila se kući, pa je tu prionula pisanju. Pronašla je u sebi snage da ne prima previše k srcu to što govore o njoj jalni ljudi i čvrsto je odlučila da neće okaljati svoj obraz i čast. Iako joj je svak Peterle nudio bogatog čovjeka za muža prije nego je napunila 19, ona je to odbila, a iz njenih zapisa u Dnevniku vidljivo je da je najveći razlog takve njene odluke zapravo njen problem sa inkontinencijom.
Obožavala je u to vrijeme kazališne predstave i kad god se pojavi u gradu neko glumačko društvo, Dragojla to nikako nije propuštala. Uz to voljela je i svake jeseni ići u berbu grožđa. To su dvije stvari koje je baš obožavala i gdje je išla među ljude. Kad je najstarija sestra ponovno rodila, ovog puta kćer Zorku, Dragojla joj se silno razveselila i trudila se oko djeteta, šivala, plela, bdjela nad djetetom danju i noću. Tada se opet pojavio jedan imućan udovac bez djece i zaprosio Dragojlu, ali ona je opet to odbila iako su ju i majka, ali i sestrin muž Peterle nagovarali na udaju.
Kad je Dragojla imala 20 godina, njen brat Vatroslav je doveo u kuću čovjeka imenom Franjo Friedrich koji je nakon toga često navraćao i nakon nekog vremena izjavio ljubav Dragojli. Kako je Dragojla odbijala i druge prosce, tako je još lakše odbila i Franju Friedricha, tim više što joj on ni po čemu nije izgledao kao muškarac u kojega bi se mogla zaljubiti. Upravo je Franjo Friedrich donio prvu knjigu u koju je Dragojla krenula pisati svoj Dnevnik, bilo je to nekoliko dana prije početka 1833. godine. Dnevnik je iz početka pisala na njemačkom jer je sve do tad u njenom životu bilo na njemačkom, uključujući i razgovor kod kuće, a od 1841. godine počinje ga pisati na hrvatskom jeziku. Važno je napomenuti da Dragojla nikad nije u potpunosti naučila hrvatski jezik, ali je iz Dnevnika kroz godine vidljiv napredak i veliki trud koji je ulagala u učenje.
Boravila je u Grazu od 14. svibnja 1839. godine kako bi usavršila krojački zanat. Prilikom šetnje na brdo Schlossberg slučajno je na kuli našla stihove napisane na hrvatskom jeziku što ju je toliko oduševilo da je dopisala tekst na hrvatskom jeziku. Odlučila je napustiti Graz 20. kolovoza 1839. i otišla u Trst gdje je radila kao odgojiteljica. Po povratku u Karlovac pokušala je osnovati privatnu djevojačku školu, a upoznala se s autorom tih stihova iz Graza, sedam godina mlađim hrvatskim književnikom Ivanom Trnskim, najvećim lirskim pjesnikom ilirskoga pokreta, koji joj je postao bliski prijatelj. Kasnije je podučavala djecu oba spola u vlastitom domu. Posebice je poticala svijest o potrebi boljeg obrazovanja djevojčica.
Pristupanje ilirskom, odnosno hrvatskom preporodnom pokretu uvelike utječe na kreiranje političkog identiteta Dragojle Jarnević. Iako je do tada pisala isključivo na njemačkom jeziku, pod utjecajem i na poticaj Ivana Trnskog napisala svoju prvu pjesmu na hrvatskom jeziku, "Želja za domovinom". Domoljubne pjesme i tekstove na hrvatskom jeziku objavljuje u preporodnim časopisima iako je bila odgojena na njemačkom jeziku i literaturi. Njezin roman "Dva pira" s tematikom iz revolucionarne 1848. godine, pisan u tradiciji romantizma izlazio je u nastavcima u "Domobranu" 1864. godine.
Literarno je najvredniji njezin intimni "Dnevnik", pisan s prekidima pune 42 godine počevši od 1832. Na tisuću dvjesto stranica rukopisa osim autobiografskih zapisa sadrži i zanimljiva opažanja Dragojle Jarnević o istaknutim suvremenicima i bilješke o političkim događajima. Ovaj dragocjeni dnevnik prvi je 1958. godine objavio Stanko Dvoržak, a u cijelosti je objavljena integralna verzija tek 2000. godine (priredila i komentarima popratila Irena Lukšić).
Dragojla Jarnević je pisala i drame "Veronika Desinićeva", "Marija kraljica ugarska", "Duvna" koje su sudeći po naslovima i njezinom književnom talentu bile veoma zanimljiva i vrijedna književna ostvarenja, ali su nažalost izgubljene. Bila je za ono vrijeme vrlo napredna intelektualka, isticala se kao vatrena ilirka i borac za prava žena. Pripadala je najuglednijim sudionicima hrvatskog narodnog preporoda, pa je na glasovitom letku "Muževi ilirske dobe" među preporodnim velikanima otisnut i njezin lik. Koliko je bila ugledna dokazuje i to da su na tom letku samo dvije žene - grofica Sidonija Erdödy Rubido i Dragojla Jarnević.
Dragojla je mogla birati između mnogo muškaraca u svoje vrijeme jer je bila vrlo lijepa i privlačna žena, k tomu još obrazovana, spisateljica te pjesnikinja. Zapisi kažu kako je zaista imala mnogo udvarača od kojih je jedan ostao neprežaljen do kraja njenog života, Ivan Trnski. Iako je bila zaljubljena u Trnskog, nikada se nije udala, a Ivan Trnski je oženio strankinju s kojom je imao petero djece. Sve udvarače je odbijala sa nekim nejasnim osjećajem srama i grješnosti, a zapravo je najviše tome pridonijelo njeno zdravstveno stanje i vječita borba sa inkontinencijom i osjećajem srama koji bi proizašao iz toga kad bi se to otkrilo. Dragojla je bila vrlo pobožna i bogobojazna žena, ali i vrlo ponosita na sebe i svoja postignuća u životu.
Trnskog je viđala s vremena na vrijeme, kad bi došao u njen rodni Karlovac ili bi ga ona posjetila u Gvozdu ili Glini. Posvetila mu je mnoge retke svog dnevnika, ali ju fatalna ljubav prema njemu nije priječila da poštenjaka Ivana Trnskog opiše kao slavohlepnog, sujetnog i sebeljubivog slabića koji je oženio strankinju, u karijeri napredovao do majora, kasnije postao zastupnik u saboru, a dopustio da mu niti jedno od petero djece ne govori hrvatski. Još ondašnja javnost držala je da je Trnski svoje "Kriesnice" posvetio nesuđenoj Dragojli.
Nije nikako uspjela objaviti nijedno svoje djelo u književnom časopisu "Vijenac", kojemu je Ivan Trnski dao ime. Radovi Trnskog su s druge strane redovito izlazili u "Vijencu". Njega je najviše krivila za to i optužila ga da je u svojoj pripovijetci "Prieki liek" opisao neku zgodu iz njezina života koja je zapravo "gola laž". Dragojla Jarnević je umrla u Karlovcu 12. ožujka 1875. godine, a njezino se ime u "Vijencu" konačno pojavilo 3. travnja 1875. godine u nekrologu što ga je pod znakovitim naslovom "Pouka. Vjekopis Dragoile Jarnevićeve" objavio upravo Ivan Trnski.
