Književni povjesničar i začetnik svega športskog života u Hrvatskoj potkraj 19. i u početku 20. stoljeća, dr. Franjo Bučar (Zagreb 1866. - 1946.), bio je jedan od utemeljitelja i predvodnika "Hrvatskog Sokola" - prve i najbrojnije športske organizacije u Hrvatskoj i Slavoniji, opisao je u svom časopisu "Gimnastika" izlet iz Zagreba preko Zdenčine do Okića 1897. godine. O tome piše:
"Pošlo je 11 izletnika sa državnog kolodvora pod vodstvom brata Bučara u Zdenčinu. Krenuše "Sokolaši" pred veselom svirkom izvrstnog trubljača brata Brkića put Okić-grada. Staza na grad, kojom je jedino grad pristupan, je dosta dobro isklesana u pećini inicijativom hrvatskog planinskog društva prije kojih osam godina, nu kasnije nije više popravljena, te se most kojim se prelazi ponor što dijeli nutarnji od vanjskog grada već posve raspao, tako da se mora preko ponora na golom brvnu prelaziti. Za one koji naginjaju vrtoglavici, dosta je to neugodno.
Na prvim vratima grada doživješe izletnici neugodni susret. Baš na pragu sunčala se otrovnica zmija, zovu je tamo gad (vipera berus, ljutica) kao da hoće da brani izletnikom ulaz. Svoju smjelost plati životom, koji ju rastavi udarac sa batinom preko hrbta. Bio je krasan exemplar preko pol metra dug. Grad sam je dosta još sačuvan, koli gornji dio grada toli niže ležeća kapelica sa koje je prekrasan vidik na Zagreb, Zagrebačku goru, Posavinu i Zagorje.
Seljak koji je izletnike vodio, pripovjedao je priču o gradu kada su ga Turci obsjedali. Nepristupačan Okić-grad ne mogoše nikako silom zauzeti, pa odlučiše gladom primorati ga na predaju. U gradu je već ponestajalo hrane - bilo je samo još tri vreće pšenice i dva janjca. Obsjednuti zaklaše jedno janje, oderaše ga, te napuniše onako krvavu kožu sa pšenicom i baciše ga među Turke. Ovi misleći da imadu obsjednuti još dosta hrane, okaniše se dugotrajnog opsjedanja i pođoše put Turopolja. Tamo na počinku digne jedan od Turaka pečenog kopuna pa ražnju, izazivajuć junačinu, koji bi se osmjelio oteti mu tog kopuna. U to pukne Okić-grada top i razese pečenog kopuna i izazivača. To bje za Turopoljce ujedno znak za napadaj. Navališe na Turke i rastjeraše ih, te dobiše za to plemstvo.
Ova priča može se povezati i za kulu đurđevačku u Podravini, koju su također obsjedali Turci, a oni živog pjevca dohite pred čador. Na ovu uspomenu Đurđevčani svakog ljetnog goda održavaju svečanu igru, a možda bi se nešto slično moglo učniti i pod Okićem!"
Iako je tada na kraju 19. stoljeća čak i dr. Franjo Bučar uvidio da bi bilo dobro na određeni način obilježavati uspješnu obranu Okića od Turaka kao što to čine u Đurđevcu, nažalost ni do dana današnjeg nije se učinilo ništa u tome smjeru jer očito vladajući nemaju interesa, a to se najbolje vidi u tome da o slavnoj povijesti Okića šira javnost ne zna ništa kao i to da se o tome ne uči djecu u školama pa smo došli čak i do tog apsurda da mnogi stanovnici okićkog kraja, bilo sa samoborske ili jaskanske strane, ne znaju gotovo ništa o povijesti grada Okića i kraja u kojem su rođeni i u kojem žive. (op.a.)
