Nakon poraza tursko-vlaške vojske pod Siskom i uskoro kod Petrinje, nestalo je turske opasnosti, pa i potrebe za održavanje tvrđava kao Okić koje su se uzdizale nad ravnicom poput orlovskih gnijezda. Ostavljen je od svojih stoljetnih gospodara knezova Erdödya koji su, u skladu s vremenom, našli više udobnosti u dvorcu Kerestincu, nadomak Zagreba podignutom 1575. Osim gradskih kaštelana koji su još neko vrijeme boravili na Okiću s malom posadom i skupljačima kmetskih daća, nije na gradini nitko boravio. Posljednji put je velikaška svita pohodila Okić kad je 1619. umrla Suzana Erdödy, žena Petra, brata Tominog. Iako je umrla u Kerestincu, odlučili su je zakopati u crkvi sv. Trojstva, podno Okića, što je i učinjeno. Nakon pokopa pozvao je Petar sve na karmine u Kerestinec, pa prema tome možemo zaključiti da je Okić već bio gotovo pust i da se tamo nije moglo primiti brojne ljude. Vjerojatno je Suzana Erdödy, rođena Stubenberg, bila posljednja od te velikaške obitelji čije kosti počivaju pod Okićem.
Budući da je Toma Bakač Erdödy umro bez nasljednika, prenio je 1601.s dopuštenjem kralja Rudolfa II, sva prava na djecu brata Petra. Međutim, zagrebačka biskupija se s tim nije složila i zahtijevala je da i ona dobije neke posjede, pa je došlo do dugotrajne sudske parnice koja je 1644. završila nagodbom prema kojoj se Erdödy obvezuju da će Okić ostaviti crkvi ako bi njihov rod izumro u muškom koljenu. Budući da se to nije dogodilo, Erdödy su i dalje upravljali velikim okićkim imanjem sve do početka 20. stoljeća. Znamo da je 1647. Tomaš Erdödy založio Okić i Kerestinec plemiću Gašparu Orehovečkom, ali ga je uskoro iskupio. Posljednju darovnicu na Okić i Kerestinec dobili su Erdödy 1707. od kralja Josipa I, ali to je vrijedilo samo za nastanjeni Kerestinec, dok se za Okić tvrdi da je bio u potpunosti zapušten, opustio je zauvijek.
Ostalo je samo sjećanje na nekoć slavni grad-utvrdu, njegova bogata povijest, uspomena na knezove Okićke, Baboniće, Benvenute, Frankopane, Erdödye i druge. Pokop i oproštaj od Suzane Erdödy bio je ujedno i oproštaj od Okića čije je povijesno vrijeme isteklo. Kad je 1922. umro Stjepan Erdödy, nestalo je njihove loze s ovog područja, a ostala je samo okićka ruševina, jaskanski i kerestinečki dvorac od kojih je prvi nebrigom dosadašnjih vlasti postao podrtinom, a drugi je služio kao zatvor i vojarna i prilično je dobro očuvan. Na gradinu su od tada dolazili samo znatiželjnici, izletnici, lovci, hajduci i u posljednjih stoljeće i pol planinari koji su uskoro postali njegovi vlasnici i čuvari.
Okić-grad je opet oživio za svoju osmostoljetnicu, 1993. godine, kada se ostvarila želja pjesnika Božidara Kukuljevića i zavijorila opet na njegovu vremenom nagriženu tjemenu "crveno-bijelo-plava trobojnica".
