Kao nekoć za tatarske najezde, othrvao se Okić i Turcima potkraj 16. stoljeća, kad je njegov gospodar Toma (Tomaš) Bakač Erdödy pod Siskom izborio 1593. najveću i najsjajniju pobjedu nad Turcima i njihovim krvoločnim vlaškim pomagačima kojoj se onda divila čitava Europa i hvalila "silnog Bakač-bana". I u ovom našem posljednjem Domovinskom ratu opet su na granici Hrvatske, na posljednjoj kupskoj crti obrane, bili potomci onih istih Vlaha koji su pomogli poturici Hasan paši Predojeviću da od Hrvatske učini "ostatke ostataka", moramo se sjetiti da je nakon sisačke pobjede došlo vrijeme "oživljene Hrvatske" koja je vratila svoju izgubljenu zemlju. I tom pobjedom je gospodar Okića i drugih posjeda Toma Erdödy, čije kosti počivaju u zagrebačkoj prvostolnici, a pjesnik A. G. Matoš mu spjevao lijep sonet, najavio nepobjedivost hrvatskog naroda čiji Okić i glavni grad Zagreb nisu nikada pali pod turske lance, pod vlast turskog polumjeseca, iako je baš zbog njega i čitava Hrvatska dobila sadašnji oblik polumjeseca.
Kad je Hasan-paša 1591. prvi put napao Sisak, uvidio je da bez zauzeća hrvatskog Bihaća i izgradnje turskog mostobrana na Kupi, tj. nove Petrinje, neće moći uzeti Zagreb, opljačkati Turopolje i Prigorje. A kad je to obavio, krenuo je 1592. s odredima janjičara i pljačkaša martoloza preko plodne odranske ravnice put Zagreba. Došao je s vojskom do današnjeg Novog Zagreba i preko nabujale Save gledao tornjeve Sv. Marka u Griču i Sv. Stjepana kralja na biskupskoj katedrali, ali se nije usudio prijeći preko rijeke, možda zbog utvrđenog Zagreba koga su učvrstili Erdödy, gospodari Okića, a možda i zbog nabujale rijeke. U bijesu dao je svojim pomoćnim odredima, martolozima, da opljačkaju i opustoše čitav kraj južno od Save do Kupe, a zatim su se vratili u svoj Jeni Hisar, Novi Grad, a to je bila nova turska Petrinja, iz koje je, kako kaže turski putopisac E. Čelebija, slao turske ratnike na Hrvatsku "kao što se sokol šalje iz svoga gnijezda u lov". I današnja je Petrinja bila zamišljena slično, za pohod prema Zagrebu, ali su novi osvajači s Istoka našli kao i Hasanovi svoj grob "u hladnoj Kupi".
Iduće, povijesne 1593. opet su Turci i Vlasi poput poplave prekrili ravnice Turopolja, pa su došli sve do Jastrebarskog, Okića, Samobora i Kerestinca, opustošili čitav kraj i odveli mnogo naroda u sužanjstvo. Spasili su se samo oni koji su našli utočište u zidinama spomenutih gradova-utvrda. I 1595. kad su se vodile završne bitke za tursku Petrinju, koja je uskoro postala glavna izlazišna točka za oslobađanje Hrvatske, upali su Turci opet u okićki kraj, i to posljednji put. Dočekali su ih podno Okića karlovački konjanici, žestoko potukli, a njih pedeset je našlo tu svoj grob, kako se to obično događa svim osvajačima, od Tatara, Turaka pa nadalje. Otada turska velesila opada, pa nisu više nikada provalili u ovaj pitomi kraj, a oni koji dolaze danas, čine to kao prijatelji.
Književni povjesničar i začetnik svega športskog života u Hrvatskoj potkraj 19. i u početku 20. stoljeća, dr. Franjo Bučar (Zagreb 1866. - 1946.), opisao je u svom časopisu "Gimnastika" izlet iz Zagreba preko Zdenčine do Okića 1897. godine. Evo što je napisao dr. Bučar, a prema pripovijedanju vodiča koji ih je vodio na okićku utvrdu, o vremenu kada su Turci napadali Okić:
Nepristupačan Okić-grad ne mogoše nikako silom zauzeti, pa odlučiše gladom primorati ga na predaju. U gradu je već ponestajalo hrane - bilo je samo još tri vreće pšenice i dva janjca. Obsjednuti zaklaše jedno janje, oderaše ga, te napuniše onako krvavu kožu sa pšenicom i baciše ga među Turke. Ovi misleći da imadu obsjednuti još dosta hrane, okaniše se dugotrajnog opsjedanja i pođoše put Turopolja. Tamo na počinku digne jedan od Turaka pečenog kopuna pa ražnju, izazivajuć junačinu, koji bi se osmjelio oteti mu tog kopuna. U to pukne Okić-grada top i razese pečenog kopuna i izazivača. To bje za Turopoljce ujedno znak za napadaj. Navališe na Turke i rastjeraše ih, te dobiše za to plemstvo.
