BILJNI SVIJET NA OKIĆKOM PODRUČJU
Svakako je najmarkantnija točka ovog kraja sam Okić. Tu se na stijenama izloženim jugu i zapadu i ruševinama starog grada nalazi bilje endemične dinarske zajednice hrvatske bresine. Iako je ta biljna zajednica siromašna karakterističnim vrstama jer se nalazi na krajnjem sjeveroistočnom rubu svog rasprostranjenja, važna je jer govori o povijesti naseljavanja bilja poslije zadnjeg ledenog doba.
Među biljkama stjenjarkama ističu se ilirski endem hayekova pušina (Silene hayekiana), endemična trava kalnička šašika (Sesleria kalnikensis), te primorske biljke svijetla broćika (Galium lucidum) i ločika (Lactuca perenis), kojoj je to jedino nalazište u Samoborskom gorju. Uokolo prisojnih stijena razvijena je šuma hrasta medunca (Quercus pubescens) i crnog graba (Ostrya carpinifolia). U njoj je pronađena i tipična mediteranska paprat zlatinjak ( Ceterach officinarum).
Od drveća i grmlja tu su još crni jasen (Fraxinus ornus), javor gluhać (Acer obtusatum), mukinja (skoruš, Sorbus aria), drijen (Cornus mas), žutikovina (Berberis vulgaris) i lijeska (Corylus avellana). Od prizemnog rašća ističu se crni grahor (Lathyrus niger), šumska šparoga (Asparagus tenuifolius), golemi žednjak (Sedum maximum), dlakava žućica (Cytisus hirsutus), mirisna ljubica (Viola odorata) i brojno drugo bilje koje jedino možemo naći u ovakvim ekstremnim uvjetima strmih, suncu okrenutih obronaka. Bilje te šume mnogo kasnije cvjeta i lista od bilja okolnih šuma pa je tako sigurno od mogućih kasnih proljetnih mrazeva.
Nizinski dio okićkog kraja proteže se između potoka Okićnice i Brebernice do šume Okićkog luga. To je poplavno područje hrasta lužnjaka (Quercus robur) i crne johe (Alnus nigra). Ipak, najveći dio okićkog kraja nalazi se u pojasu hrvatskih šuma hrasta kitnjaka (Quercus petraea) i običnog graba (Carpinus betulus), odnosno pitomog kestena (Castanea sativa), ovisno o geološkoj podlozi s kojom je povezana kiselost tla. I dok su kitnjakove šume na lužnatom i neutralnom tlu bogate grmljem i zeljastim biljem, kestenove šume rastu na kiseloj podlozi i siromašnije su prizemnim rašćem. Kitnjakove šume odlikuju brojne proljetnice kao šumarice (Anemone nemorosa, Hepatica nobilis) i šafran (Crocus neapolitanus), te ilirske biljke kao biskupska kapica (Epimedium alpinum), volujsko oko (Haquetia epipactis) i praseće zelje (Aposeris foetida).
Za kestenove šume karakteristični su bekica (Luzula nemorosa), runjika (Hieracium racemosum), žutica (Genista tinctoria), kozmopolitska paprat bujad (Pteridium aqulinum), bodljikava borovnica (Juniperus communis) i brojne mahovine. Na kiselijoj podlozi brojnije su razne gljive, posebno vrganji (Boletus spp.). Između sela Poljanice i Okić-grada na visini od oko 500 m raste osobita šuma hrasta kitnjaka s travom beskoljenkom (Molinia litoralis). U njoj nalazimo brojne grmiće crne žućice (Cytisus nigricans), žutice (Genista germanica), i busene trave milave (Calamagrostis arundinacea). Na kestenu i kitnjaku česta je imela. U ovom vegetacijskom pojasu je zbog kolja za vinograde sađen i bagrem (Robinia pseudoacacia).
Na sjevernim obroncima Plešivice, kao i na sjevernim stranama nešto nižih brda i u duboko urezanim koritima potoka raste ilirska gorska šuma bukve (Fagus sylvatica). Na visokim južnim stranama Plešivice ona prelazi u posebnu topliju varijantu, šumu crnog graba i bukve. Ovaj tip šume daje poseban pečat čitavom Samoborskom i Žumberačkom gorju, odajući njegovu povezanost sa sličnim klimatskim područjem sjevernog hrvatskog primorja.
Uz gorski javor (Acer platanoides) i gorski brijest (Ulmus glabra) tu nalazimo i zapadnoeuropsko drvo božikovinu (Ilex aquifolium). Množina ovog prekrasnog zimzelenog drveta osobitost je ovog dijela Hrvatske. Prizemno su posebni ures zimzelena jezičasta veprina (Ruscus hypoglossum) i istočnoalpski biser, kukurjek božićnjak (Helleborus niger macranthus). Uz brojne režuhe (Dentaria enneaphyllos, D. bulbifera i Cardamine trifolia) u bukovim šumama cvatu kopitnjak (Asarum europaeum), ciklama (Cyclamen europaeum), ljekoviti likovac (Daphne mezereum) i veliki šumski ljiljan (Lilium martagon). Na sječinama nalazimo i otrovne biljke velebilje (Atropa belladonna) i jedić (Aconitum vulparia).
