Kardinal Franjo Kuharić rođen je 15. travnja 1919. godine u Gornjem Pribiću, u filijali župe Pribić kod Krašića, od roditelja Ivana i Ane rođ. Blažić. Bio je trinaesto i najmlađe njihovo dijete. Maturirao je 10. lipnja 1939. godine kao pitomac Nadbiskupskog dječačkog sjemeništa na Šalati u Zagrebu u Nadbiskupskoj klasičnoj gimnaziji. Studij teologije upisao je na Katoličkom bogoslovnom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu gdje je diplomirao 1945. godine. Za svećenika ga je zaredio, 15. srpnja 1945. godine, nadbiskup Alojzije Stepinac. Zaređen je u vrijeme kad je hrvatski narod proživljavao svoju Kalvariju, "križni put", "marševe smrti" od Bleiburga do rumunjske granice, "krvavu kupelj" kako je rekao kardinal Stepinac svojim ređenicima. Mladu Misu služio je u svojoj rodnoj župi Pribić 19. kolovoza 1945. godine. Službu kapelana vršio je u župi Radoboj u Hrvatskom Zagorju od 1. studenoga 1945. do 31. kolovoza 1946. godine, a potom je dekretom nadbiskupa Stepinca imenovan upraviteljem župe Rakov Potok i Pavučnjak.
U župu Rakov Potok došao je 1. rujna 1946. godine. Kako je 12. rujna iste godine bio ubijen župnik susjedne župe Sv. Martina pod Okićem, Pavao Bedenik, Franji Kuhariću bila je povjerena na upravu i ta župa, kojom je upravljao iz Rakovog Potoka. Samo Božjom Providnošću izbjegao je 22. veljače 1947. atentat koji su komunističke vlasti isplanirale i bile bi ga provele da Kuharić nije promijenio svoju dotadašnju rutinu, pa je, umjesto u nedjelju, otišao u Sv. Martin u subotu poslije podne.
U razdoblju najžešćih progona svećenika, da bi mogao ostati među svojim vjernicima, noću je spavao u privatnim kućama, dok se nije nastanio kod obitelji Razum gdje je ostao do 1955. godine. Nakon napada na župnika župe Okićka sv. Marija 1950. godine Lovru Galića, Franjo Kuharić je i tom župom upravljao oko 2 godine. U jesen 1957. Kuharić je iz župe Sv. Martina pod Okićem premješten u Samobor, najprije u svojstvu subsidijara i upravitelja župe Rude, a nakon umirovljenja samoborskog župnika Stjepana Kolandera, imenovan je za župnika u Samoboru gdje je ostao do imenovanja za pomoćnog zagrebačkog biskupa i za naslovnog biskupa od Mete, bulom pape Pavla IV. od 16. veljače 1964. godine. Za biskupa ga je posvetio u zagrebačkoj prvostolnici, 3. svibnja 1964. godine nadbiskup Franjo Šeper, s pomoćnim zagrebačkim biskupom Josipom Lachom i porečko-pulskim biskupom Dragutinom Nežićem, te je odmah imenovan odgovornim urednikom katoličkog dvotjednika "Glas Koncila".
Nakon odlaska kardinala Franje Šepera u Rim 20. kolovoza 1969. godine, Franjo Kuharić je bio imenovan apostolskim administratorom Zagrebačke nadbiskupije, a bulom pape Pavla VI, od 16. lipnja 1970. godine, imenovan je zagrebačkim nadbiskupom. Od jeseni iste godine izabran je za predsjednika Biskupske konferencije tadašnje Jugoslavije s mandatom na pet godina te je na tu službu bio biran još tri puta uzastopce. Na konzistoriju 2. veljače 1983. godine, papa Ivan Pavao II. imenovao ga je kardinalom te je bio član Kongregacije za kler, Kongregacije za bogoštovlje, te Rimske komisije sv. Ćirila i Metoda.
Franjo Kuharić uvijek je ustajao u obrani vjere, prava pojedinca, inzistirajući na pravednosti i temeljnim načelima u doba komunizma, ali i u Domovinskom ratu. Svojim djelovanjem dao je prinos ostvarenju višestoljetnoga sna hrvatskoga naroda da ima samostalnu državu, a kad je mlada država doživjela agresiju bio je zauzeti promicatelj pravde, oproštenja, pomirenja i svih etičkih vrijednosti, što je sabrano u zbirci njegovih propovijedi, poslanica poruka i apela "Mir je djelo pravde". Ostajući trajno na načelima vjere, kardinal Franjo Kuharić branio je pravo Hrvatske na njezinu samostalnost, ali je i s krajnjom otvorenošću ustajao na obranu potlačenih, naglašavajući kršćanska načela pravednosti i ljubavi.
U svojem četvrtstoljetnom nadbiskupovanju doživio je uspostavu neovisne i međunarodno priznate države Hrvatske, postao je prvi predsjednik prve Hrvatske biskupske konferencije i pripala mu je čast da kao prvi hrvatski crkveni dostojanstvenik ugosti jednoga rimskog prvosvećenika papu Ivana Pavla II., na hrvatskom tlu, prigodom prvog papina dolaska u Hrvatsku. Kao zagrebački nadbiskup osnovao je čak 60 novih župa i to osobito u gradovima. Na osobit je način njegovao kršćansku krepost rodoljublja te je bio promicatelj dostojanstva hrvatskog naroda, a Partija ga je bila proglasila državnim neprijateljem br. 1.
Kao pastir najveće hrvatske nadbiskupije bio je neumorni i rado slušani propovjednik te su neke njegove propovijedi objavljene u knjizi "Hodajmo u istini" i "Hodajmo u istini II" te pisac korizmeno-uskrsnih poslanica koje su sabrane u knjigu "Korizmeno-uskrsne poslanice kardinala Franje Kuharića".
Boreći se za vjersku slobodu i hrvatsko nacionalno dostojanstvo bio je duša višegodišnje crkvene proslave "Trinaest stoljeća kršćanstva u Hrvata" koja je kulminirala Nacionalnim euharistijskim kongresom 1984. godine na Mariji Bistrici. Veliku je ljubav njegovao prema hrvatskim iseljenicima te ih je neumorno obilazio po svim državama i kontinentima promičući tako jedinstvo domovinske i iseljene Hrvatske.
Posebno mu je na srcu bila istina o blaženom kardinalu Alojziju Stepincu te ju je hrabro i ustrajno svjedočio, osobito o Stepinčevu, te su te njegove propovijedi sabrane u knjigu "Poruke sa Stepinčeva groba", a zasigurno, poseban dan u životu kardinala Franje Kuharića predstavlja datum 3. listopad 1998. godine kada je papa Ivan Pavao II. na svečanom euharistijskom slavlju u Svetištu Majke Božje Bistričke blaženim proglasio njegovog zareditelja i svjedoka vjere kardinala Alojzija Stepinca.
Nakon sloma "Hrvatskog proljeća" kad su mnogi hrvatski rodoljubi poslani na robiju, a Crkva i kardinal Stepinac bili na udaru, nitko se nije usudio podići glas kao kardinal Kuharić. Njegov je glas svake godine 10. veljače odzvanjao prepunom zagrebačkom katedralom poput jerihonske trube braneći istinu o sluzi Božjem Alojziju Stepincu. Možemo mirne duše reći da ne bismo imali na oltaru blaženog Alojzija Stepinca da nismo imali hrabrog zagrebačkog nadbiskupa, kardinala Franju Kuharića. U njemu smo doživljavali Božju blizinu, nosio je u srcu iseljenu i ispaćenu Hrvatsku, a njegove su riječi bile melem za ranjenu hrvatsku dušu. Vidjeli smo ga kako se raduje hrvatskoj slobodi i kako ga bole hrvatske rane. Kardinal Kuharić bio je Božji čovjek i to može potvrditi svatko tko ga je poznavao.
Nakon demokratskih promjena, kad su mu se otvorili mediji dao je više do stotinu intervjua za tuzemne i inozemne medije, a izbor iz tih razgovora objavljen je u knjizi "Principi dobra". Otkako je 15. svibnja 1993. Sveta Stolica osnovala Hrvatsku biskupsku konferenciju bio je njezin prvi predsjednik, izabran 8. lipnja 1993. godine, i tu je službu obavljao sve do odlaska u mirovinu, 5. srpnja 1997. godine, a službu zagrebačkog nadbiskupa svom je nasljedniku mons. Josipu Bozaniću predao 4. listopada 1997. godine. Od 1994. godine je počasni član Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.
I nakon umirovljenja 1997. godine bio je aktivan u apostolskom i pastoralnom djelovanju Crkve zagrebačke te osobito kao suradnik sredstava društvenog priopćivanja, posebno je često gostovao u radio emisijama, a iz sudjelovanja u emisiji "Hvaljen Isus i Marija" na Radio Sljemenu proizašla je trilogija od koje je do sad objavljen prvi svezak pod naslovom "Zakon života i slobode".
Kardinal Kuharić bio je čovjek vjere, nade i ljubavi. Kardinal Kuharić bio je čovjek vjere, ali i povjerenja u budućnost. To se u njegovim nastupima vidjelo i iz njegovih riječi jasno čulo i razabiralo. Vjera u Boga kao tvorca svijeta i povijesti davala mu je onu moralnu i ljudsku snagu da izdrži i progone i teška vremena, te da ljudima svjedoči da je vjera ona snaga koja nadvladava svako zlo i otklanja svako nepovjerenje u budućnost i opasnost od čovjeka, domovine i svijeta. Bogoljublje je, naime, uvijek i čovjekoljublje.
Kardinal Kuharić bio je čovjek nade. Jednom se govorilo ufanje, ali ta je riječ ostajala sve praznija što su prilike za hrvatski narod bile složenije, a ufanja je bilo sve manje. Nada ne živi od prošlosti, ponajmanje od povijesti. Ona je okrenuta budućnosti i na zemlji i na nebu. Samo čovjek duboke vjere može u punini biti ispunjen nadom, nadom unatoč svemu. Nadom protiv svake nade! Sretnih nas, zajedno s kardinalom Kuharićem, jer smo doživjeli ispunjenje mnogih nada, ali na ispunjenju velikih nada rađaju se novi zahtjevi, mnoge nove obveze pojedinaca, društva, Crkve, države. Biblijska je riječ da pravednik živi od nade. Zbog pravednosti koju živi, životom svjedoči, nada se otvara kao prirodan dar, kao naravno dobro.
Kardinal Franjo Kuharić bio je čovjek herojske kršćanske ljubavi. Ona je izvor i opravdanje imala u vjeri i to se iz njegovih postupaka i govora moglo lako razabrati. Hijerarhija ljubavi također je bila posve jasna: ljubav prema Bogu, zatim prema Katoličkoj crkvi, potom prema svakome čovjeku i konačno, ali ne na koncu, prema Domovini. Drugačiji poredak bio bi izdaja vjere kako ju je shvaćao i prihvaćao kardinal Kuharić. Ljubav je individualna, posebnička vrsnoća i govor je osobe s osobom, a manje osobe s institucijama. Ljubav prema čovjeku, svakom čovjeku kao pojedincu i osobi, isticao je kardinal Kuharić, može ozdraviti društvo, pomoći da nađe svoj spasonosni put iz zamki politike, globalizacije, otuđenosti i pojedinačne i opće nesreće.
Kardinal Franjo Kuharić je blago u Gospodinu preminuo 11. ožujka 2002. godine. Iako su za života neki njegovi postupci osporavani, a neke su njegove riječi teško pale na dušu političara, u času smrti pokazalo se da je, za najveći broj Hrvata, on uvijek bio u pravu. Pogrebna povorka oko njegova odra pokazala je koliko je on, više od drugih, bio znak u ovome vremenu preispitivanja, skepse i nesnalaženja na putu u nesigurnu budućnost, s avetima svjetske globalizacije, s opasnostima ugroze narodnosnoga identiteta, s prijetnjom osiromašivanja malih naroda na polju gospodarstva, ali i kulture i obrazovanja. Uz najviše crkvene počasti, u nazočnosti brojnih visokih crkvenih dostojanstvenika, uz predsjednike države, Vlade i Sabora, uz nebrojeno mnoštvo kršćanskoga puka sahranjen je u zagrebačkoj Katedrali, uz prethodnike: kardinala blaženoga Alojzija Stepinca i kardinala Franju Šepera. Jedan je njegov suradnik točno rekao: Stepincu su se svi divili, Šepera su svi poštovali, Kuharića su svi voljeli. Na isti dan, deset godina kasnije, pokrenut je postupak za njegovom beatifikacijom.
