Iz poznate samoborske obitelji Wiesnera čiji je rodonačelnik Ferdo, poznati ilirski skladatelj (Juran i Sofija, Još Hrvatska ni propala i dr.) pohrvatio svoje prezime u Livadić, potjecao je i pjesnik, kritičar i urednik časopisa o književnosti Branimir Wiesner Livadić (Samobor, 30. rujna 1871. - Zagreb, 30. srpnja 1949.). Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, a gimnaziju u Zagrebu. Studij filozofije i germanistike pohađao je u Zagrebu, a zatim u Beču, gdje je doktorirao 1895. godine. Kao srednjoškolski profesor službovao je Senju, Zagrebu, Varaždinu i Karlovcu. Bio je u dva navrata ravnatelj Glumačke škole i drame u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Pisao je pjesme, novele i kritike. Prozna djela su mu nadahnuta modernizmom. Bio jedan od najradikalnijih modernista i u proznom i u kritičkom djelu. Godine 1895. je u sarajevskoj "Nadi", koju je tada uređivao glasoviti hrvatski pjesnik S. S. Kranjčević, objavio pjesmu-doživljaj "Na Okić-gradu" koja je nastala nakon jednog od njegovih brojnih pohoda okićkim krajolicima, visinama i vidicima.
Moje grudi vriju na toj hridi ...
Ni u zraku ni na zemlji pravo;
- Kano diete majčin vrat bieli -
Po visini oblačine grlim.
A nada mnom stari jastreb reži
Kune vise, koji ljude dižu...
- Iz nizine nek me glede,
Nek se dive!
Ljudsko oko varaju visine.
