Ljepote okićkog kraja, njegova brda obrasla šumom, pitomi brežuljci načičkani vinogradima, ispod kojih su se smjestila okićka sela, a iznad sviju okićka crkva svete Marije, kao bijela golubica koja bdije nad njima, inspirirali su domaćeg sina Vjekoslava Smetka da kroz stihove izrazi tu ljepotu, koje uglazbljuje zaljubljenik u ovaj kraj, kompozitor Rudolf Matz. Tako nastaje okićka himna, kompozicija za četiri muška glasa, koju izvodi muški zbor hrvatskog seljačkog pjevačkog društva "Dr. Antun Radić" iz Okića.
Oj,oj,oj, Okić mili moj!
Okružen si šumicama i zelenim livadama,
ispod tebe dolinica kud protječe Okićnica.
Oj, goro Okićka, baš si lijepa vsoka,
Oj, imaš izvor vode mili rode.
Divne su nam gorice po njim vinske lozice.
Na vrh brijega crkva bijela gleda naša sela.
Lijepo selo Stankovo, Tržić i Kozlikovo;
Oj, Repišće i Orešje, gdje nam rode slatke trešnje.
Malo selo Gonjeva, Beter i Purgarija.
Za nas nema ljepšeg kraja, od tog milog zavičaja.
Djedovi ga obradili, znojem, suzom natopili.
Dali su nam svoju muku, da i nama žulja ruku,
Dali su nam svoja prava zato nek im bude slava.
Oj,oj,oj, Okić mili moj!
