KNEZOVI OKIĆKI
Kad je 1193. prvi put spomenut Okić i njegova desetina koja je pripadala biskupiji zagrebačkoj, nije navedeno tko je bio okićki vlastelin. Možemo samo pretpostaviti da je to bio spomenuti Jaroslav Okićki čije je ime zapisano u jednoj povelji samo dvadesetak godina kasnije. Naime, 1217. je zabilježeno da posjed (feud) kneza Okićkog Jaroslava dopire sve do sela Blata na Savi, dakle tamo gdje se danas gradi zagrebačka Sveučilišna bolnica. Pretpostavlja se da je Jaroslav bio i veliki župan ili čak ban.
Ivan I. sin Jaroslavov, proslavio se 1242. kad su Tatari provalili u Hrvatsku, opsjedali neuspješno Kalnik, opustošili Zagreb i krenuli prema moru. Prema svemu sudeći, napadali su neuspješno i Okić-grad koji je, navodno, obranio knez Ivan i pomogao kralju Beli IV. u borbi protiv Tatara. Za priznanje dobio je knez Ivan od kralja Vladislava 1284. i posebnu povelju. Pretpostavku o uspješnoj obrani Okića potvrđuje i povelja kralja Bele IV. iz 1242., dakle odmah po odlasku tih azijskih agresora, koji je dao posebnu povelju susjednom trgovištu Samoboru, gdje spominje i utvrđeni grad Okić ili Oklić, ali ne kaže da je bio razoren ili oštećen. Godine 1251. dobio je knez Ivan Okićki još jedno priznanje, kad mu je opet kralj Bela IV. dopustio da može sagraditi uz Okić još jedan grad za buduću obranu ovog područja. Bio je to Lipovec u Samoborskoj gori koji otada služi Okiću kao grad-dvojnik.
Izvorni spisi govore lijepo o knezu Okićkom Ivanu I. i na temelju njih I. Kukuljević zaključuje: "lvan knez oklićki ne bijaše samo hrabar junak i vierni privrženik svoga vladara, nego takodje čovjek veoma pobožan i podupiratelj crkve i svetjenstva. Kao, što je u ratu tatarskom junački vojevao za svoju domovinu, tako se iskaza još više u ratu češkom proti kralju Otokaru, kojega ljudi bijahu u neposrednom susjedstvu grada Oklića, i to na zemljištu hrvatskom, sagradili novi pogranični grad Samobor, na veliku opasnost čitave okolice. Ovu uvriedu načinjenu njemu, narodu i kralju ne mogoše podnijeti junački Ivan, te je u gradu Okliću nastojao velikim trudom i troškom, da taj novi grad neprijatelju svoga kralja oduzme, što mu napokon, iza dugotrajna i krvava boja sretno za rukom podje. Radi ove velike zasluge darova mu kralj Vladislav IV. god 1284. mjesto i novi grad Samobor zajedno s vratarinom (tributum Portae) što se pobirala blizu mjesta na granici kraljevine Hrvatske".
Prema poveljama darovnicama možemo zaključiti da je knez Ivan I. Okićki bio i bogat i moćan. Posebnu pozornost je poklonio samostanskom redu cistercita koji su nedavno došli u Hrvatsku i isticali se svojim gospodarstvima i građevinama, kao npr. u Topuskom (ili tada Toplici) gdje i danas stoji portal njihove nekoć velike crkve, u Zagrebu i u Otoku savskom kraj Zagreba. Toj je cistercitskoj opatiji Ivan darovao crkvu svete Jelene kraj Samobora, a uz nju neko polje, tri vinograda i jedan mlin na samoborskom potoku (vjerojatno Gradni). Iduće godine poklonio je istom samostanu i svoje daće koje su ubirane u trgovištu Samobor, a nedugo zatim dade uzidati i novu opatiju cistercita u Brezovici kraj Zagreba koja je tada pripadala njegovu, okićkom vlastelinstvu. Iz toga možemo zaključiti da su međe toga vlastelinstva prema Zagrebu bile na rijeci Savi, pa bi, prema tome, današnji Novi Zagreb pripadao gospoštiji okićkoj. I brezovičkom samostanu dao je neke zemlje za uzdržavanje i stavio je pod upravu opata sv. Jakova u Otoku na Savi.
Vjerojatno da je Ivan bio i ugledan čovjek, pa tako jedna listina spominje da je bio određen za suca-pomiritelja između topličke opatije (Topusko) i nekog kneza Martina oko posjedovanja zemlje. Njegov posljednji korak ujedno je najavio i skori kraj knezova Okićkih. Naime, godine 1283. prodao je utvrdu Lipovec knezu Radoslavu Blagajskom ili Baboniću koji će uskoro postati i gospodari Okića.
Bogatstvo ali i brojnost knezova Okićkih potvrđuju još neki pisani izvori u kojima se spominje neki Jurko, sin Oklića bana (1256.), pa Dionis ili Dioniš Okićki koji je prije 1275. bio palatin (nadvornik, glavni dvorjanin) na dvoru ugarsko-hrvatskih kraljeva, a to znači da su Okićki pripadali velikaškom sloju ondašnjeg društva. On je u prekomurskom gradu Körmendu, u Mađarskoj (nedaleko Čakovca), dao izgraditi neku crkvu ili kapelu i dao joj zemlju za uzdržavanje. Iz toga možemo zaključiti da su Okićki imali svoja imanja i preko Drave i Mure, dakle u središtu tadašnje zajedničke države.
Ne zna se točno kako je i kada okićki posjed prešao u ruke knezova Blagajskih, ali je poznato da je već 1293., gospodar grada i vlastelinstva bio spomenuti Radoslav Babonić (Baboneg) Blagajski. Njemu je tada kralj ugarsko-hrvatski Andrija II. darovao zemlje okićke, petrinjske, vinodolske, podgorske, samoborske, želinske, vrbaske i galaške, a to znači gotovo sve krajeve od današnje Banja Luke do kranjske granice. Uveo ga je u taj golemi posjed zagrebački kaptol, odnosno njegov arhiđakon koji je nosio naziv sanskovrbaško-dubnički jer su tada dijelovi zapadne Bosne pripadali Hrvatskoj (Slavoniji). Nije poznata daljnja sudbina Ivana Okićkog koji se u dokumentima spominje posljednji put 1297. On je, vjerojatno, prodao Blagajskima čitav posjed kao i desetak godina prije toga utvrdu Lipovec.
Kad su se 1314. dijelili braća Babonići Blagajski, jednom od njih, opet Ivanu, pripala je naplata pristojbi na cesti ispod Okića za koju ne znamo kamo je vodila, pa pretpostavljamo da je bio i vlasnikom utvrde i imanja okićkog. Osim njega spominje se još jedan Ivan, koga možemo nazvati Ivanom II, a izvorni spisi kažu da je bio Ivan, sina Ivana, sina Jaroslavovog, dakle posljednji Okićki, komu je 1349. nadđakon gorički prodao tri sela kaptola zagrebačkog i to: Navlaku, Otok i Kosnicu s tim da on daje kaptolu kao vlasniku istu daću kao i dotadašnji uživatelji.Tu je prodaju potvrdio 1366. kralj Ljudevit I. (Ludovik) iz dinastije Anjou (Anžu) koga su nazivali i Velikim jer je s hrvatske obale protjerao Mlečane i ujedinio čitavu srednjeistočnu Europu od Jadranskog do baltičkog mora s Poljskom i Litvom.
Ne zna se kako su Blagajski izgubili svoje velike posjede od Vrbasa i Sane do Save i Samoborskog gorja, možda u ratu s kraljem Karlom Robertom, jer je od 1327. Okić bio u kraljevim rukama, a pod izravnom upravom hrvatskog bana. Potkraj 14. st. u teškim ratovima koje je po Bosni, a i protiv Turaka vodio kralj Sigismund i Okić je došao na bubanj. Vladar ga je prodao 1393. za 10 tisuća zlatnih forinti Tomašu sinu Benvenuta ili Benvenjuda. Od tada se Tomaš potpisivao "od Okića" (de Okych) i dao 1395. popisati sva svoja imanja i odrediti međe sa Samoborom, Lipovcem i Susjedom (Sesedgrad) gdje je gospodar bio Lovro Tot, u Rakitju su upravljali plemici Zalovići, u Brezovici Ivanovići. Granicu izmedu Lipovca i Okića činilo je sljeme Samoborske gore, a Okiću su pripadala sva sela od Brezovice i Stupnika do Kupčine i Šišljavića, pa i Cvetkovići, a spominju se i potoci Okićnica, Kupčina i drugi.
Potkraj 14. i u početku 15. stoljeću bjesnio je u hrvatsko-ugarskoj državi dinastički rat u koji je upao i Tomaš Okićki na strani kralja Sigismunda, pa mu je stoga pokušao oteti imanje protukralj Ladislav Napuljski i dati ga knezu krčkom Nikoli. Budući da je uskoro Ladislav morao napustiti Hrvatsku i da je 1409. prodao Mlečanima Dalmaciju, knezovi Krčki, poznatiji kao Frankopani, nisu tada stupili u posjed Okića, nego nešto kasnije.
U to vrijeme spominje se više plemića s nazivom Okićki. Jedan od njih, Toma, kao vlasnik grada Okića zalaže svoja dva imanja knezovima Celjskim i Zagorskim, zatim Vladislav Okićki i Sigismund Okićki koji je 1406. dao opet popisati okićki posjed. Jedan od Okićkih, Benvenuto, uzeo je uz prvu i titulu Ostrožinski jer je bio vlasnik toga posjeda i utvrde.
