OKIĆ U VLASTI FRANKOPANA
Benvenut, sin Tome gospodara Okića, držao je grad sve do 1416. kad ga je prodao Nikoli Krčkom, onom istom koji ga je nesretno dobio od Ladislava Napuljca. Cijena je bila 10 tisuća zlatnika, ali je Krčki nije odmah isplatio, nego je sinovima Benvenutovim, Tomi i Ladislavu, dao u zamjenu svoj grad Cetin, a ovi su potpisali u Senju da im je dug namiren. Od tada Benvenuti Okićki nose naslov od Cetina (de Cetin) a kasnije i od Ostrožina koji su uskoro kupili.
Godine 1419. dobio je Nikola Krčki od kralja Sigismunda i posebnu darovnicu kojom mu potvrđuje vlasništvo Okić-grada u znak priznanja za junačko držanje i uspjehe u izgonu Turaka s hrvatskih granica. Od tada je Okić i službeno u rukama Krčkih-Frankopana, koji su tada, pa često i kasnije obnašali čast hrvatskih banova, pa je i Okić bio jedno od banskih sijela. Kad je 1434. umro Nikola, Okić je preuzeo njegov sin Martin koji se oženio Jelenom od Lipovca i u svojim rukama držao oba tvrda grada, braniča Samobora, Jaske i Samoborskog gorja. Budući da se i on istaknuo u borbi protiv Turaka na bosanskim stranama, obdario ga je kralj Albert pravom pobiranja kunovine ili marturine na području grada Okića i Lipovca, što je inače bilo samo kraljevsko pravo. Kao kraljevski pristaša i velikaš, išao je Martin Frankopan sa svojim konjanicima u rat protiv Turaka čak na Kosovo. Bio je u vojsci upravitelja kraljevine Janka Hunyadija, inače narodski nazvanog Janko Sibinjanin, (1448.).
Kad su se 1449. u Modrušu dijelili međusobno Frankopani, grad Okić je dobio spomenuti Martin, a uz njega i Starigrad, Novi, Senj, dio Krka, Bribir, Trsat, Badanj i Kotor. Za nove zasluge dobio je Martin darovnicom od kralja i Kostajnicu, Steničnjak (danas Sjeničak), Lipovec, Skrad, Ostrvicu pa i Kladušu koja je tada bila sastavni dio Hrvatske kao i čitavo Pounje. Negdje oko godine 1470. predao je Martin Frankopan kralju svoje gradove Okić i Kostajnicu, vjerojatno radi parnice koju je vodio s nasljednicima često spominjanih Benvenuta (Benvenjuda) koji su imali zapis da je Okić prodan za 15, a ne za 10 tisuća zlatnika. Kralj im je 1480. za nagradu dao grad Kostajnicu kako kažu "za sva vremena", pa se tako spor oko Okića riješio u korist Frankopana. Izvori spominju da je u to doba bio gradski kapetan (kaštelan) na Okiću neki Bernard Stručić koji je kanonicima zagrebačkog kaptola ugrabio 1200 kabala desetinskog vina, pa se zbog toga vodila duga parnica. Očito je okićko vino i tada bilo na glasu, pa i kanonicima, odnosno svećenicima služilo kao "misno" vino.
Uskoro je poznati kralj Matija, nazvan Korvin, za koga i danas u narodu postoji uzrečica: "Pokle kralj Matijaš spi, nikakve pravice ni!", dao Okić na upravu svom županu kraljevskih solana Ivanu Horvatu od Šaga, ili od Berena, koji je putem svoga okićkog kaštelana Vinka Vuza otimao šume gospodarima Brezovice. Isto tako je Ivan Horvat otimao daće koje su stupnički kmetovi davali svom samostanu dominikanaca u Stupniku. Zbog toga je dopao suda i morao platiti odštetu. Od tada, međutim, Stupnik se spominje samo kao dio vlastelinstva okićkog.
I Ivan Horvat nosio je plemićki naslov Okićki (de Okich). On je dograđivao i popravljao okićku utvrdu još 1492., ali, vjerojatno zato, da bi ga uskoro prodao njegovim višestoljetnim gospodarima, mađarskim krupnim plemićima koji su nazivani Bakačima (Bakacs), a u nas su poznati kao Erdödy (Erdedi). O njima više u posebnom poglavlju na ovim stranicama.
