KRAJ JOCE UDMANIĆA
Petar je bio najzadovoljniji što je Joco u zatvoru, pa je pokušao postati vođa družine i pljačkati sve redom, uključujući sirotinju. Hajduci su se kolebali jer su se previše uživjeli u ulogu svojevrsnih junaka i nisu htjeli da ih opet smatraju običnim kriminalcima. Ivo Štimac je predložio da se rastanu do proljeća, na što je Petar rekao da će on pljačkati i da tko hoće neka ide s njim, a tko neće neka radi što hoće i da onaj tko je s njim neka zna da je on sad glavni. Na to mu se suprotstavi Anka nakon čega joj Petar povikne da šuti i usput je ošamari. Tada priskoči Todor i odgurne Petra, a ovaj potegne nož. Priskočili su ostali hajduci i razoružali Petra, oborivši ga na pod. Dva dana nakon tog događaja su smrknuto tumarali oko špilje gdje su se vidjeli njihovi tragovi u snijegu, a hajke su upravo započele jer su panduri vjerovali da će uhvatiti barem jednog hajduka ili jataka. Vidjeli su da je najbolje da se rastanu do proljeća. Čak se i Petar primirio jer je vidio da ne može ništa sam. Ugasili su vatru i razišli se svatko svojim putem.
Joco je u zatvoru bio vrlo uzoran zatvorenik i ponašao se vrlo mirno, poštujući sve naredbe stražara, tako da je postao jedan od rijetkih uzornih zatvorenika. Uspjevao je odgađati saslušanja glumeći da je bolestan, pa je čak jedne hladne noći svukao odjeću sa sebe i polio se vodom te takav ostao ležati bez pokrivača. Ujutro je dobio visoku temperaturu pa su ga premjestili u bolju ćeliju, a dobivao je i bolju hranu. Kad se oporavio nastavio je glumiti pokornog zatvorenika koji se kaje za svoja zlodjela. Do proljeća se Joco sprijateljio sa pandurom Jožom iz Zagreba koji mu je čak donosio i kolače od kuće koje bi ispekla njegova žena.
Jednog dana kad mu je pandur Joža donio večeru, Joco je glumio da je u depresiji i tužnim glasom je rekao da mu nije do jela jer ide na vješala, a pri tom je molio Jožu da mu pomogne kupiti alat kojim bi si napravio tamburu, dajući mu onih 60 forinti koje je uspio sakriti. Pandur Joža mu se smilovao i nabavio mu potreban alat, ni ne sluteći za što zapravo Joci treba alat. Tako dok je po danu izrađivao tamburu, noću je ispod kreveta počeo vaditi ciglu po ciglu dok rupa nije bila dovoljno velika da se kroz nju provuče. I tako se 7. svibnja 1866. godine, tijekom olujne noći, Joco oprostio od tambure koju je završio, ali i od ćelije zatvora u današnjoj Ilici gdje je proveo gotovo sedam mjeseci, i krenuo u slobodu prema svojoj Moslavini.
Putem je Joco sreo jednog svog bivšeg jataka koji ga je odvezao svojim kolima do Moslavačke gore. Putem su na izlasku iz šume vidjeli naoružanog žandara, pa je Joco uzeo motiku, koju je ponio iz zatvora da si skine lance, i udario žandara koji se onesvijestio od udarca. Joco je obukao žandarovu uniformu i uzeo njegovo oružje pa su nastavili put. Došavši do Moslavačke gore, jatak se vratio kući, a Joco je nastavio kroz šumu pješice do hajdučkog skrovišta. Cijela družina je bila tu osim Petra, svi su bili iznenađeni i sretni što je Joco uspio pobjeći, pa su veselo pili i pjevali svoju omiljenu hajdučku pjesmu.
Kasnije je ljubeći hajdučicu Anku, od nje dobio informaciju da se njegova ljubljena Mara namjerava udati za mlinara Janka. To ga je toliko razljutilo da je odmah krenuo trčeći prema selu Potok. Došavši do kuće mlinara Janka, pokucao mu je na prozor, a kad je ovaj otvorio, Joco ga je izvukao kroz prozor van. Pitao ga je za Maru, a kad mu ovaj nije dao odgovarajući odgovor, Joco ga je udario i zaprijetio mu da će ga ubiti ako se približi Mari i naredio mu da odnese 60 forinti udovici Julki i da kaže da to šalje Joco Udmanić.
Nakon toga otišao je do Mare i kad je zazviždao dogovoreni znak, pojavi se na prozoru lijepo lice sa raskuštranom plavom kosom. Kad ga je vidjela, Mara je izašla i bacila mu se u zagrljaj. Tu su zajedno proveli noć do svitanja, Joco joj je pričao kako je pobjegao iz zatvora i da se želi na neki način odužiti panduru Joži s kojim se sprijateljio. Pitao ju je i za Janka i ispričala mu je da je došla Anka jedan dan u kuću njenog strica prerušena kao ciganka i da joj je rekla kako je Joco već mrtav. Nakon toga Joco se smrknut obuče i ode u špilju i kad je došao odmah je pozvao Anku i rekao joj da ju izbacuje iz čete. Nitko od hajduka mu se nije suprotstavio, samo mu je Todor, dok su išli prema Bregima, gdje je bila fešta povodom novosagrađene škole i gdje su namjeravali izvesti pljačku, rekao da nije dobro da izbacuje Anku jer bi ona mogla iz osvete ispričati sve, pa bi svi završili na vješalima.
Nakon što su u Bregima opljačkali župnika za pozamašnu svotu, vratili su se u špilju na Gariću gdje ih je dočekala Anka sva uplakana, moleći Jocu da ju ne izbacuje jer nema kud. Todor mu je rekao neka je ubije, ali Joco je odlučio da Anka ipak ostane među njima što je oraspoložilo hajduke. Nakon toga je Joco sa jednim svojim hajdukom otišao u Popovaču do jedne siromašne obitelji i iz svoje zalihe dao novac jer su im poreznici oduzeli velik dio imovine. U povratku prema špilji vidjeli su Anku kako trči prema njima. Obavijestila ih je da je Petar s još jednim hajdukom otišao opljačkati jednu siromašnu obitelj, što je Joco izričito zabranio. Joco je pozvao Todora i krenuli su prema toj kući. Kad je Petar izašao iz te kuće dočekao ga je Joco i naredio da vrati to što je uzeo. Petar izvuče nož i baci ga na Jocu pogodivši ga u rame, a Todor je izvukao pištolj i pogodio Petra koji na mjestu umire. Drugi hajduk koji je išao u pljačku sa Petrom dobio je naredbu da ga ponese do skrovišta.
Kad su stigli i kad je Anka ugledala mrtvog Petra, pala je u nesvijest. Nakon što se osvijestila pokopali su Petra u šumi bez ikakve oznake groba. Joco je rekao da je on ubio Petra, ali je Todor rekao istinu. Joco im je još jednom ponovio da neće tolerirati da se napadaju siromašni i obespravljeni. U to vrijeme je naknada za Jocinu glavu porasla na velikih tisuću forinti, ali je rasla i legenda o moslavačkom hajduku koji je oduzimao od bogatih i davao siromašnima.
Nakon toga je družina krenula dalje u svoje aktivnosti i nitko nije smio više spominjati Petra, samo je Anka bila ponekad tužna. Kad su se našli u okolici Zeline, točnije u Glibokom Jarku kod Popovca, prepadom su zaustavili kočiju kojom je putovao prema Zagrebu kotarski sudac Domjanić sa ženom i djecom. Bio je to najvjerojatnije otac pjesnika Dragutina Domjanića. Tražili su novac od Domjanića, ali je ovaj imao u novčaniku samo 65 forinti što je Joci bilo sumnjivo da ide na put sa tako malo novaca. Tada Joco naredi da svi siđu s kočije jer ju namjerava uzeti, a kad ga je Domjanić pitao kako će sad pješice sa ženom i djecom, Joco mu je dao nešto novaca sa riječima: "unajmi u obližnjem selu drugu kočiju da djeca ne pješače", a Joco i družina krenu put Moslavačke gore. Kad su došli blizu, Joco je poslao Todora da preda kočiju i konje jednom jataku da ih proda što je ovaj i učinio i kad je donio novac javio je da će sudac Pajanović sa narednikom Pražekom i nekoliko pandura proći kroz šumu prema svome vinogradu.
Joco se odlučio našaliti na račun pandura i suca Pajanovića pa su krenuli prema stazi kojom ovi moraju proći. Kako je na stazi bila hrpa ugljena koju je ostavio neki ugljenar, Joco se počeo garaviti tim ugljenom da ga je Todor gledao u čudu. Joco je rekao Todoru neka se udalji, ali neka budno prati što se događa, a Joco je ostao kraj ugljena i lopatom ga premetao kad je naišla grupa pandura sa sucem Pajanovićem. Nakon što su se pozdravili, sudac je pitao novog "ugljenara" je li sreo Jocu Udmanića, na što je ovaj odgovorio da nije. Sudac je pozvao cijelu grupu i Jocu maskiranog u ugljenara na piće u njegovu klijet. Nakon što su već dosta popili, sudac Pajanović kaže naredniku Pražeku i pandurima da mogu ići jer je sigurno i nema Joce Udmanića.
Kad su ostali sami, a sudac je počeo drijemati, Joco je pozvao Todora iz obližnjeg grma i onda su zajedno prodrmali pripitog i uspavanog suca Pajanovića. Kad je sudac ugledao Jocu i Todora sa pištoljima u rukama, nije mogao vjerovati što se događa, a Joco mu kaže: "ja sam vaš odani Joco, hvala vam što ste me počastili". Nakon toga se sudac morao još jednom kucnuti sa Jocom i popio s mukom tu čašu. Joco je tražio da mu da nešto novaca i da ostavi klijet otvorenu za njegovu hajdučku družinu i potjera ga da ode za pandurima. Uvrijeđen i ponižen, svjestan da će o tome uskoro brujati cijela Moslavina, sudac Pajanović je naredio naredniku Pražeku da smjesta odu uhapsiti Maru, Jocinu ljubav, pod sumnjom da je ona njegov jatak. Nakon što su ju uhapsili, odveli su ju u Zagreb u zatvor.
Sat vremena nakon hapšenja, Joco je saznao za to. Satima se nitko u špilji nije usudio reći niti riječ. Pogledavali su u Jocu koji je sjedio utučen u uglu mračne špilje, pušeći cigaretu za cigaretom i ispijajući rakiju. Anka je sjedila nasuprot njega i promatrala ga ljubomorno jer je tek sad shvatila da je Joco iskreno zaljubljen u Maru kad toliko pati zbog njenog zatvaranja. Joco je odlučio osloboditi Maru iz zatvora potpuno sam i zato se oprostio od svojih hajduka, svakog je pozdravio i poljubio, a Anku je zagrlio i rekao joj: "ne plači, draga moja hajdučice i oprosti ludom Joci sve grijehe". Naredio im je da pjevaju njihovu hajdučku pjesmu dok on odlazi kroz šumu.
Znao je da riskira život, ali to mu nije bilo važno jer bez Mare nije htio živjeti. Planirao je izbaviti Maru i odvesti je preko granice da tamo mirno žive. Kad je stigao u Zagreb, uputio se na Lašćinu i tu pronašao napuštenu klijet u kojoj se utaborio. Dva dana se vrzmao po malenoj, uskoj ulici na Gornjem gradu, gdje je bila zgrada suda i gdje su držali njegovu ljubljenu Maru. Kad je dobro proučio raspored i smjene straže, odlučio je treće noći krenuti u akciju.
Te je noći jedan stražar šetao ispred zgrade, a dvojica su bila u zatvorskom podrumu. Kad mu je stražar okrenuo leđa, Joco je krenuo i udario ga u zatiljak drškom pištolja. Onesviještenog stražara Joco je odvukao u stražarsku kućicu. Kako su vrata u zgradu bila zaključana, Joco uzme kapu onog onesviještenog stražara i stavi na glavu. Pretvarajući se da je stražar, Joco pozvoni i kaže stražaru s druge strane vrata da je žedan, pa neka ga malo zamijeni. Kad je ovaj otvorio vrata ugledao je ispred sebe Jocu koji ga odmah udara pištoljem i onesvijesti. Sad ode po onog prvog stražara i dovuče i njega unutra, te ih obojicu zaveže, zaključa vrata i krene se spuštati niz stepenice. Uđe u jednu prostoriju koja je bila osvijetljena i uperivši pištolj u stražara, naredi mu da digne ruke. Nakon što je i njega zavezao i stavio mu maramu u usta, pitao ga je gdje je Mara Klasić, a ovaj glavom pokaže na stol na kojemu se nalazio popis zatvorenika. Mara je bila u ćeliji broj 8.
Nakon što je otključao vrata ćelije, Mara je bila toliko iznenađena da se nije mogla pomaknuti od iznenađenja. Poljubili su se i krenuli van iz ćelije. Kad su došli do ulaznih vrata, Joco zamoli Maru da mu pomogne one onesviještene stražare odvući u ćeliju. Ona je mislila da su mrtvi, ali Joco joj kaže: "ne, curo moja, samo malko spavaju i broje zvijezde". Odvukli su ih u ćeliju broj 8, a tamo je odvukao i onog trećeg koji nije bio u nesvijesti. Nakon što ih je zaključao u ćeliji, ode u stražarsku sobu, uzme papir, pero umoči u tintu i počne pisati poruku koju je već prije smislio:
"Veleslavni sudbeni stole! Zapamtite jednom zauvijek da ne dopuštam ni sebe ni svoju draganu zatvarati. Nas dvoje ne možemo bez slobode. Kako ste ipak moju Maru bez moga znanja uhapsili i zatvorili u tamnicu, došao sam po nju. Ne ljutite se, ali bez nje ne mogu zamisliti svoj život. Izbavio sam je iz zatvora, a tri njena čuvara, dična tamničara, zatvorio u njenu bivšu ćeliju broj 8. Tamničari su nedužni. Drugoga nikoga nisam oslobodio jer držim da su drugi koji ovdje čame pravi lopovi, a ne pošteni ljudi kao ja i moja Mara. Najveća bi pak moja želja bila da mjesto onih nedužnih stražara u ćeliji sjede gospodin načelnik Zagreba i gospoda suci, pa bi tako barem imali vremena doći do zaključka da Jocu Udmanića neće lako uhvatiti. Živite svi zadovoljno i sretno! Moja Mara vas sve lijepo podravlja! Vaš odani Joco Udmanić".
Već idućeg jutra, dok su se Joco i Mara približavali Moslavačkoj gori, Zagrebom se pročuo glas o Jocinom drskom prepadu i oslobađanju Mare te je krenula jedna od najvećih hajki. Digla se sva žandarmerija na noge, a povisili su i glavarinu za Jocu na 1500 forinti. Legenda o hrabrom, neustrašivom moslavačkom hajduku Joci Udmaniću širila se posvuda, te su se pjevale pjesme o slavnom harambaši.
Kako se Joco nije usudio odvesti Maru u Potok, jer je sad i ona bila tražena, postala je dio njegove hajdučke družine. To se nije svidjelo njenoj suparnici Anki koja je očekivala da će Joco prekinuti sa Marom, ali kako se to nije dogodilo, čak se više nije ni obazirao na Anku, pa se Anka povukla u sebe i bila je strašno ljubomorna. Čak je počela razmišljati da se povuče od svega i ode daleko, ali bilo ju je strah hajdučke osvete. U družini se osjećala ta napetost između Joce i njegovih dviju ljubavnica. Obruč oko skrovišta se sve više stezao jer su jataci javljali o sve češćim hajkama, a dva jataka su uhapšena, pa je Joco strepio da će ga izdati pod prisilom. Kad mu je Todor prigovorio na tom prenemaganju sa dvije ljubavnice i da to nije hajdučki život, Joco mu je odgovorio da je shvatio i da će sutra čuti kakav je Joco Udmanić, a potom je Maru odveo jednom svom jataku.
Ljut na Todora i svoje hajduke, krene u Ludinu i povede jednog svog jataka koji je imao zadatak ponijeti vreću i pratiti ga. Kad su stigli u Ludinu, pozove Joco svog jataka Franceka u krčmu da popiju nešto. Francek ga je odgovarao od toga jer je u krčmi bilo sedam pandura. Francek uđe, a za njim Joco sa otkočena dva pištolja i kad je ušao zapucao je u zrak. Naredio je da se nitko ne miče i još je rekao da je vani desetak njegovih hajduka. Naredio je pandurima da drže ruke u zraku, a Franceku je rekao neka im pokupi sve oružje i strpa u vreću. Tada kaže krčmaru da zaključa vrata i navuče zavjese na prozore. Kaže jednom čovjeku koji je stajao za šankom da natoči pandurima "jer su im se usne osušile od straha pred Jocom Udmanićem". Panduri su podigli čaše i ispili i tako nekoliko puta, a onda je Joco rekao krčmaru da mu otvori vrata, a da njima nalijeva dalje. Volio je izazivati vlasti, pa nije ni čudo da su ga sve više pokušavali uhvatiti i povisivali nagradu. Tu noć je Joco prespavao s Marom u klijeti, a sutradan se pojavio u špilji pred svojim hajducima i istresao je ono oružje pred njih.
Drugi dan su krenuli opet u pohod jer je Joco saznao da će se bogati trgovac WeisswĂĽrst vraćati iz Zagreba s mnogo novca i da će proći pokraj Rovišća. Kad je naišla kočija, Joco stane na cestu i pucanjem u zrak označi trgovcu da zaustavi kočiju. Joco mu se obrati: "Poštovanje, plemeniti gospodine WeisswĂĽrst, ja sam Joco Udmanić, a ovi oko vas su moji hajduci, inače sirotinja i treba im novaca". Na to je WeisswĂĽrst iskočio iz kočije i počeo trčati prema šumi, ali ga jedan hajduk dostigne, pa dođe i Joco i kaže mu: "Ne bojte se, nećemo vam ništa i ne trčite više jer se nama ne trči, samo dajte novac". Nakon toga je trgovac dao kesu u kojoj je bilo samo pet forinti, ali je drugi hajduk našao pod sjedalom u kočiji drugu kesu u kojoj je bilo 500 forinti. Poslao je WeisswĂĽrsta da nastavi put pješice, a Joco i družina su se ukrcali u kočiju i krenuli dalje.
Kako je htio dokazati Todoru da može biti i hajduk i ljubavnik, krenuo je sa svojom četom još istog dana navečer opljačkati moslavačkog vlastelina Kukovića. Kad su došli do njegovog dvorca, Kuković je sjedio u parku, a pred njim na stolu je bila večera i sluga ga je dvorio. Kad su se hajduci rasporedili, Joco krene prema Kukoviću. "Dobra večer, plemeniti gospodaru. Ja sam Joco Udmanić, slučajno sam prolazio, pa rekoh što ne bi svratio na čašicu". Kuković ga je gledao izbezumljeno. Joco zatraži da i njemu natoči čašu vina i dao je znak Todoru da se pojavi. Rekao je Kukoviću da ode sa Todorom u dvorac i da mu izbroji određenu svotu što je ovaj i učinio, a kad su se vratili, Joco zatraži da skupa sa vlastelinom večera. Kad su išli prema skrovištu, Todor je predložio Joci da razmisli o napuštanju Moslavine i općenito da prestanu sa hajdučijom, jer su im potjere sve bliže, a i glavarina je podignuta na 2000 forinti, pa bi se lako netko mogao polakomiti za tolikom svotom. Joco se složio da to nije loša ideja, ali nisu znali da ih je iz grmlja slušala Anka, što ju je razljutilo jer je znala da bi Joco otišao sa Marom, a ne s njom.
Otišao je Joco do Mare i sa njom je razgovarao o tome kako želi da odu negdje daleko od Moslavine i da je već nabavio dvije lažne legitimacije. Usput joj je rekao da neka bude spremna za dva dana i da uzme samo najdraže uspomene. Nakon provedene noći, jatak im je donio doručak, pa su Joco i Mara zajedno doručkovali i nakon toga otišli u Potok. Maru je ostavio kod kuće njenog strica Marka, pa pošao u špilju. Pred špiljom ga je dočekala Anka smrknutog pogleda, ali ju Joco ni ne pogleda nego uđe u špilju i probudi Todora. Zajedno su izašli, a po skrivečki ih je pratila Anka. Razgovarali su o Todorovoj ideji da prekinu sa hajdučijom i napuste moslavačku goru, na što je Joco rekao da će otići sutra, bez riječi, a da će se hajducima javiti preko jataka jer im je novac ionako pošteno na jednake dijelove podijelio i nema nikakvih obaveza prema nikome. Dogovor je pao, ali nisu slutili da je sve to čula Anka koja je zbog ljubomore odlučila osvetiti se Joci Udmaniću.
Navečer su Joco i Todor otišli do jedne siromašne obitelji kojoj je Joco dao određenu svotu novca, a po povratku su svi hajduci zajedno pogostili se pečenim odojkom i vinom, zapjevali svoju hajdučku pjesmu, samo je Anka bila smrknuta i tiha. Kasnije je Joco otišao kod Mare i rekao Todoru da će tamo prespavati, a njemu naložio da dođe ujutro pa da odlaze. Kasno noću dok su svi spavali, Anka se izvukla iz špilje i otišla u Popovaču žandarima prijaviti gdje se nalazi Joco udmanić. Ovi nisu mogli vjerovati što čuju kad im je Anka govorila, pa su tražili nekoliko puta da im ponovi. Rekli su joj da kasnije dođe po glavarinu od 2000 forinti, ako uhvate Jocu.
Nastala je opća uzbuna u Popovači. Probuđeni su svi žandari i panduri i hajka je krenula prema Potoku. Kad je hajka ušla u selo Potok, hajdučica Anka je sjedila na brežuljku iznad sela i plakala. Naoružani do zuba, opkolili su kuću u kojoj je spavao Joco Udmanić sa svojom Marom. Kad su svi zauzeli svoje pozicije, narednik Pražek, koji je rukovodio akcijom, opalio je iz pištolja u zrak. Nakon pucnja, Joco skoči s kreveta i vidjevši da su opkoljeni, probudi Maru i obuče hlače. Narednik sklonjen iza stabla poviče: "Joco Udmaniću, u ime zakona, predaj se", a Joco im odgovori: "Dođite po mene ako vam je život mio, ja se ne predajem". Nakon što je narednik Pražek tri puta ponovio da se preda, Jocu je to uzrujalo i počeo je pucati po njima, pa je metak prozujao kraj narednikove glave. Zbog pucnjave se cijelo selo probudilo.
Narednik Pražek je naredio paljbu, a Marini stric i strina su se sakrili pod krevet. Joco pogodi u nogu jednog žandara dok je pretrčavao dvorište, a narednik pogodi prozor iza kojeg se skrivao Joco. Mara je brzo punila oružje i dodavala ga Joci, kad je vidjela da Joco veže bijelu krpu na dršku od metle. Kad je narednik Pražek vidio bijelu zastavu, zaustavio je paljbu. Joco im je doviknuo: "Slušaj me dobro, naredniče. Joco se ne predaje! Dopusti da iz kuće izađu nevini ljudi, Marko, Bara i moja Mara". Narednik Pražek se bojao da mu Joco ne priprema kakvu zamku, jer već ih je više puta dobro povukao za nos, ali mu je ipak dao tri minute i obećao da neće pucati. Mara nije htjela poći, nego je ostala i čak je na narednikovo pitanje gdje je Mara, sama viknula da ne izlazi i nakon toga zapucala iz pištolja, na što su žandari odgovorili.
Cijelo to vrijeme na brežuljku iznad sela stajala je Anka suznih očiju i tresući se od straha kajala se što je izdala svog ljubavnika. S druge strane brda spuštao se Todor jer je prema dogovoru trebao otići s Jocom. Čuo je pucnjavu koja je dolazila iz Potoka, ali bilo je prekasno da se vrati po hajduke, pa je potrčao prema Potoku u namjeri da odande pošalje nekog jataka po hajdučku četu. Tada Pražek naredi Marku i Bari da krenu slagati sijeno oko kuće. Joco ih je promatrao i nije shvaćao što rade dok nisu donijeli velike hrpe sijena, tad je shvatio da žele zapaliti kuću. Narednik Pražek pruži Marku šibice i naredi mu da zapali sijeno, ali ovaj to nije htio jer ipak je to bila njegova kuća. Nakon što mu je narednik uperio pištolj u glavu, Marko je poslušao i zapalio sijeno.
Nakon što su ponovno zapucali međusobno, u jednom trenutku metak je pogodio Maru u desno rame. Joco joj je brzo sa maramom zavio ranu koja je bila dosta velika. Plamen je već zahvatio sobu, pa su krenuli na tavan. Sa tavanskog prozora, Joco pogodi Pražeka u bedro. Joco i Mara su se već prilično gušili u dimu, kad je Joco nagovarao Maru da iskoči, a ona je to uporno odbijala. Nekako je uspio nagovoriti ju i nakon što su se posljednji put poljubili, ona je iskočila kroz prozor. Kako to nisu žandari očekivali, nisu ni pucali u nju, ali su ju uhvatili kad je počela trčati. Sve to je gledao Todor, ali sam nije mogao ništa, a hajduci, po koje je otrčao jedan jatak, još nisu stigli. Joco se sve više gušio u dimu i bio je na izmaku snaga. Znao je da mu je jedini način da iskoči, ali za bijeg nije imao šanse.
Marko je bespomoćno zapomagao jer mu je izgorjela kuća, a supruga mu Bara od šoka je stajala kao okamenjena. Maru je jedan žandar držao na nišanu, a ona je vikala da ne pucaju više i zvala Jocu da se preda. Pražek naredi prestanak paljbe, pa se čulo samo pucketanje vatre i kako se kuća ruši. Kad se već počeo rušiti tavan, Joco izbaci sve puške i streljivo i iskoči napolje sa pištoljima u rukama. Odmah je upucao i ubio jednog žandara koji mu je bio najbliže. Nakon što je krenuo trčati prema šumi, zapeo je za neki panj i pao, a drugi žandar odmah na njega i počelo je žestoko hrvanje. Međutim, kako je Joco bio izrazito snažan, sasvim je sigurno da bi svladao žandara da nije priskočio ranjeni Pražak i pucao mu u glavu.
"Gotovo je, Joco Udmanić je mrtav", uzviknuo je narednik Pražek, a čuvši to, Mara je krenula prema svom mrtvom ljubavniku, ali nakon nekoliko koraka pala je u nesvijest. Narednik Pražek je rekao jednom žandaru da javi sucu Pajanoviću da je Joco Udmanić mrtav, a sudac Pajanović je kasnije istoga dana 27. veljače 1867. poslao brzojav u Zagreb: "Udmanić, boreći se s oružnicima poginuo. Pao je jedan oružnik, a jedan ranah zadobio".
Dok je još kuća gorjela, Anka je, gledajući sa brežuljka, i histerično plačući vikala Joci da ga je izdala i da neka se spasi trčeći. Kako joj je prilazio, to je čuo Todor. Htio ju je odmah ubiti, ali je pričekao da dođu hajduci, vjerujući da će stići na vrijeme da pomognu Joci. Kad je sve bilo gotovo, Todor je prišao Anki, a ova znajući što joj se sprema, vikala da neka ne puca i krenula bježati, a Todor ju je u stopu pratio sa pištoljem u ruci. Došla je do ruba provalije i tu je stala, a kad je Todor došao na par metara od nje molila ga je da ju ne ubije, nudeći mu se za ljubavnicu. Todor je šutke nanišanio u nju, a ona se instinktivno počela povlačiti unatrag. Odjednom je izgubila ravnotežu i pala u provaliju. Todor je gledao jedno vrijeme u nepomično tijelo mlade hajdučice Anke i onda otišao natrag prema špilji.
Istoga dana predvečer zvonar zagrebačke katedrale dobio je nalog da zazvoni, a za njime su zvonila druga zvona ostalih crkvi. Time je gradonačelnik dao znak da započinje proslava velike pobjede nad hajdučijom u Moslavini. Dok je žandarmerija slavila, posvuda se po Moslavini žalilo. Sav onaj ugnjeteni i siromašni narod, kojemu je Joco često pomagao, bio je žalostan i tugovao je nad smrću svoga zaštitnika. Tek tada se još više rasplamsala legenda o najslavnijem moslavačkom hajduku koji je otimao od bogatih i darivao siromašne, krojeći tako samostalno svoju pravdu. Uzalud su žandari proganjali svakoga tko je pjevao pjesme o Udmaniću, a nastavila, se i hajdučka pjesma koju je smislio osobno Joco Udmanić: "Hajdučki život je naš, u šumi nam je spas, zelena travica to nam je postelja, a nebo pokrivač".
Nekoliko dana nakon smrti Joce Udmanića, u Pozoru je objavljen sadržaj pisma koje je pronađeno kod njega i u kojem između ostalog stoji: "Žalostnim srcem premišlavam olovkom u desnici na truloj kladi sedeći svoj nesretni život te ovako na artiju slažem. Ne čujem glasa matere ni otca, brata ni sestre, koji bi mi žalostno srce razveselili. Jadni drugovi sami sebi utehe dati nemogu jer proklinju dane i mesece u kojima su odgojeni, tim još večma moje srce razbolujući. Čuju se gromovi od pušaka koje veseli seljaci u kolu izbacivaju a ja nesretnik prognan moram kao zvjerina u dalekoj šumi čutati. Blagdan je takvi kog nebude do godine druge. Neznam hoću li živu glavu do onda nositi a sad u žalosti bivam i srcem nemir mi vlada, nu hvala Bogu jela, pića i na volji odeče još mi nije nestalo, ali to je sve uzalud jer mi sve presedne kad se setim strašnog života moga a i nesretne familije koja crnim obrazom izmedju naroda hoda. Nesretni otac porad zločina moga u tamnici preminuo je, siromašni brat mesto mene i danas u težkoj tamnici kuka a ostalu bratju i kukavnu mater svaki dan progone koja će još najposle morati pobeći ko što sam i ja. Ja istinabog kad sam pervi put zatvorit nisam bio ništa kriv, ali od glada i težkih batinah morao sam pobeći i što sam onda čineć mogao biti drugo nego zločinac jer medju ljude nisam smio. Na slavu i čast gospodinu Bogu i dragom spasitelju a najvećma dok živim i ovud kadkad prolazim, te da se setim muke i progonstva Isusova, da lašnje i uztrpnije moje razbojničko srce ladam do onoga časa dok žalostno izdahnem, te da neradim od progoniteljah i zlotvorah mojih, šta bi kao razbojni brat raditi imao."
Posljednje počivalište Joce Udmanića i dalje je nepoznanica jer postoji nekoliko različitih verzija. Po jednoj verziji Jocu su zakopali žandari tu gdje je i poginuo i da je bio postavljen jedan drveni stup sa limenom pločom na kojoj je pisalo "Grob moslavačkog hajduka Josipa Udmanića" i da je taj stup stajao duži niz godina dok nije istrunuo i srušio se. Navodi se i da je 1925. godine, prigodom proslave tisuću godišnjice Hrvatskog kraljevstva, lovačko društvo na grobu posadilo spomen lipu. Narod ju je nazivao "Udmanićeva lipa", a posječena je tijekom 2. svjetskog rata. Po drugoj verziji je Joco Udmanić pokopan u Potoku između dva mosta gdje su se tada pokapali razbojnici. Postoji i priča da je pokopan na groblju u mjestu Osekovo i to ispod oružnika kojeg je ubio, a da mu je tamo tijelo nekoliko dana nakon pogibije, prenijela njegova voljena. U svakom slučaju, to do danas ostaje neotkriveno.
