MOSLAVAČKI ROBIN HOOD
Sutradan su, baš kako je Mara i rekla, došli panduri ubirati porez u selu Potoku i prvo su banuli kod njih. Za stolom su sjedili prestrašeni bračni par Marko i Bara Budin i njihova nećakinja Mara Klasić, Jocina ljubav. Dva pandura sa sabljama i puškama su stala kraj vrata, a došla su i dva seoska momka koji su trebali biti goniči stoke, Mato Grgičev i Ivo Bunić. Vođa te skupine i zapovjednik ovrhe bio je pisar iz Ludine, Stevan Marušković. U selu su svi strahovali od njihova dolaska. U kući se odigrala prava drama.
Optužili su Marka Budina da je u grofovoj šumi posjekao deset mladih hrastova i tražili da plati globu od deset forinti. Kako Marko nije imao novca, htjeli su mu uzeti volove. No, pisar Marušković se zagledao u Maru i predložio da će on platiti globu, ako mu daju Maru za ženu, uhvativši Maru za ruku. Kad ju je pokušao uhvatiti za lice, Mara ga svom silom odgurne od sebe i on padne na pod kraj peći. Nakon dužeg koprcanja pridigao se i ljutit naredio pljenidbu volova. Međutim, Ivo Bunić je odbio voditi volove te je pobjegao, a pandur potrči za njim pucajući u zrak, na što se Ivo u strahu zaustavi, a pandur ga okuje u lance i vrati ga nazad. Nakon što su krenuli prema štali, Mara ih zaustavi držeći ogrlicu s dukatima, što joj je bila jedina uspomena na majku, i ponudi da time plati stričevu globu. Strina se protivila tome, ali Marušković je uzeo dukate i bez riječi je otišao skupa sa svojim društvom, vukući svezanog Ivu Bunića.
O tom događaju, Mara je obavijestila Jocu iste večeri kad je došla do njegovog skrovišta. Bojala se da bi netko mogao, pritisnut poreznim dugovima, izdati ili ubiti Jocu jer mu je glava ucijenjena na 500 forinti. Spomenula je pri tome mlinara Janka, usput rekavši da je Janko već razgovarao sa njenim stricem o tome da mu Mara postane žena, ali ona i dalje voli Jocu i ne želi ni čuti da bi se udala za nekog drugog. Mara čak moli Jocu da ju primi u hajduke, međutim, Joco ne želi o tome ni čuti. Molila je Mara Jocu da pomogne nesretnom Ivi Buniću koji se usprotivio pljenidbi volova Marinog strica i sad za njega misle da je Jocin jatak, a Joco joj je obećao da će ga spasiti. Iako često vrlo grub, u Marinom naručju Joco se uvijek pretvarao u najnježnijeg momka i dugo su tako stajali ili sjedili na travi u šumi, nježno si međusobno tepajući, grleći se i ljubeći. Te noći Joco je otpratio Maru do njene kuće.
Ujutro Joco naredi da svi ustanu i idu vježbati da se ne ugoje, a on će poći sam spasiti Ivu Bunića od batina i još im reče da ako ne dođe do kasne noći neka među sobom izaberu novog vođu. U dvorištu žandarmerijske stanice u Popovači već je bila pripremljena klupa za batinanje. Dva pandura već su čekala u dvorištu da izvedu Bunića, a Joco je iz prikrajka promatrao i shvatio da ima težak zadatak. Kad su doveli svezanog Bunića u dvorište i kad je ovaj vidio tragove krvi na klupi počeo se od straha tresti. Naredili su mu da potrbuške legne na klupu i usto bili su vrlo grubi udarivši ga koljenom u leđa da je ovaj pao sa klupe na zemlju. Nakon što je legao na klupu, stavili su mu klinove na vrat, leđa i noge, tako da se više nije mogao micati. Pandur strgne košulju s Bunićevih leđa i povuče hlače prema dolje. Krvnik pogleda suca Pajanovića na prozoru i onu dvojicu pandura što su sjeli ispod lipe, pa uzme debelu ljeskovaču i svom snagom udari golo tijelo jadnog Ive Bunića.
Za to vrijeme Joco se tiho šuljao kroz travu i vidio da će morati pretrčati nekih desetak metara, a dopuzavši do ruba travnjaka vidio je ona dva pandura koji su mirno sjedili pod lipom i utvrdio da nisu naoružani jer je za njih ovo izvršenje kazne očito bila zabava. Nakon što je Bunić zaurlao od bola nakon prvog udarca, zaleti se Joco sa pištoljem u ruci i, taman kad je krvnik htio drugi put udariti Bunića, strgne mu iz ruke ljeskovaču i udari ga njome po licu. Odmah Joco ispali metak prema pandurima pod lipom, na što su se ovi instinktivno bacili u travu. Joco još jednom udari krvnika i kaže mu: "hajde da i ti osjetiš kako ovo boli". Sudac Pajanović je sa prozora zazivao stražu, a Joco ispali metak prema njemu na što se ovaj baci na pod. Joco izvuče one klinove i kaže Buniću neka trči, a za njim krene trčat i Joco. Kad su dovoljno odmakli, Ivo se krene zahvaljivat Joci, ali Joco kaže neka zahvali Mari jer ga je zbog nje spasio.
Nije prošlo ni sat vremena, a već je cijela Popovača saznala za Jocin smioni pothat, a kada je još istog dana novčano obdario nekoliko siromaha u Popovači, posve se rasplamsala legenda o Joci kao dobročinitelju i pravedniku. Sudac Pajanović bjesnio je na svoje pandure, ali nije mogao ništa, osim što je pojačao hajku, no ona je opet bila uzaludna. Naime, seljaci, ako su i znali za Jocine puteve, upućivali su hajke na krive tragove. Ubrzo je cijelom Moslavinom zabrujao posprdni smijeh naroda na račun popovačkih pandura koje je Joco dobro povukao za nos.
Prije nego će poći spasiti Bunića, nakon što je otpratio Maru kući, u povratku u špilju saznao je za veliku svađu koja je izbila među njegovim hajducima. Naime, Petar se bio napio i razgoropadio, a bilo je već otkucalo njegovo vrijeme da pođe na stražu te je pri tome tražio Anku da pođe s njim na stražu. Međutim, kad je Anka to odbila, Petar se jako razljutio, čak do te mjere da je u jednom trenutku potegao nož prijeteći Anki da će ju ubiti, što bi vjerojatno i učinio da nisu ostali priskočili i uzeli mu nož. Na kraju je umjesto na stražu, Petar još popio rakije i tako pijan zaspao. Joco si je pokušao protumačiti takvo Perino ponašanje, pa je čak mislio da Petar zna da se Anka u njega zagledala te je odlučio biti grublji prema njoj. Čak je i Todoru rekao da bi bilo najbolje da njih dvoje udalje iz družine.
Ujutro nije htio raspravljati o tom sinoćnjem događaju nego je požurio u Hrvatsko Zagorje gdje je namjerio opljačkati župnika u Donjoj Stubici kojemu je, već po običaju, najavio svoj dolazak u 11 sati, a volio je izvršavati svoja obećanja. Za to su vrijeme u donjostubičkoj župi bili vrlo uznemireni i župnik i njegov kapelan zajedno sa pandurima. Naime, župnik je o tom najavljenom dolasku Joce Udmanića obavijestio pandure i sav narod. Skupilo se nekoliko dobrovoljaca lovaca sa puškama, desetak seljaka koji su došli sa sjekirama, toljagama i vilama uz nekoliko do zuba naoružanih pandura. Čekali su u zasjedi da se pojavi Joco Udmanić.
Već sat vremena prije najavljenog dolaska, svi su bili nervozni i stalno pogledavali na sat. Nervoza je bila očita, a svi su samo gledali odakle će iskočiti Joco sa svojom družinom. Napetost je bila na vrhuncu kad jedan pandur spazi na cesti kočiju u koju su bila upregnuta dva konja, lagano se približavala župnom dvoru. Kočijaš je mirno upravljao kočijom, a kad je spazio naoružane ljude, povukao je uzde i zaustavio kočiju. Skočio je i uslužno otvorio vrata kočije. Iz blistavih kola izađe mladi svećenik sa crvenim pojasom oko struka. Predstavio se župniku kao arhiđakon iz kotara Bjelovar i rekao mu da je javio da će navratiti kad bude išao u Mariju Bistricu. Usput je i pitao kakav je ovo doček sa naoružanim ljudima. Župnik ga je upoznao sa prijetnjom Joce Udmanića koji bi trebao stići svakog trena i pozvao ga unutra. Arhiđakon pozove i kočijaša te on pobožno skine šubaru i uđe za njim. Najprije su popili piće, a zatim su obilno objedovali.
Kad je raspoloženje bilo na vrhuncu, mladi svećenik izvuče ispod halje kuburu i uperi ju u župnika, predstavivši se kao Joco Udmanić. Kočijaš, koji je zapravo bio Todor, također je već u svakoj ruci držao po pištolj. Župnik i kapelan su bili prestravljeni, ali nije preostalo ništa nego da isplati Joci novac. Nakon što je uzeo novac, Joco je rekao župniku i kapelanu da će sada prirediti malu cirkusku predstavu. Naredio im je da moraju obojica poći s njim u kočiji, a ako koji nešto kaže onim naoružanim ljudima vani, da će ih odmah ubiti. Dok su prolazili kroz špalir naoružanih ljudi koji su pobožno gledali u njih, Joco ih je pozdravio riječima: "Zbogom ostajte dragi moji vjernici. Budite i dalje tako smjerno naklonjeni svome dragom župniku i materi crkvi". Nakon sat vremena vožnje, Joco zaustavi kočiju i pusti van župnika i kapelana. Kasno te noći su Joco i njegova družina stigli u svoje sklonište.
Međutim, kako Joci nije išao san na oči, ustao je i izašao pred špilju gdje je promatrao nebo posuto zvijezdama. Najednom se trgnuo kad je začuo šum lišća, okrenuo se i ugledao hajdučicu Anku, koja ga je strašno mrzila zbog njegove velike ljubavi prema Mari, ali i bila strašno zaljubljena u njega. Pozvala je Jocu da dođe s njom malo dalje od špilje gdje je Anka strgnula sa sebe bluzu. U tom trenu Joco je ugledao njene bujne grudi koje su bljesnule u svijetloj noći. Bacila mu se Anka u naručje i otvoreno mu rekla da je uzme, što mlado Jocino srce nije moglo odbiti. Pred svitanje kad se Anka sretna vratila u špilju, pozove Joco stražara i kaže mu da ništa nije vidio, sa čim se ovaj složi uz smješak. Joco mu je obećao zbog toga najveći dio plijena kojeg će ukrasti od krčmara Josipa Heruca u Koruškoj kod Križevaca sutradan.
Nakon naporna pješačenja, stigli su u Korušku kasno popodne i odlučili pričekati da svi izletnici odu. Kad se smračilo, Josip Heruc, vlasnik najveće gostionice ovog križevačkog izletišta, brojao je novac zajedno sa svojom ženom Jelenom, ni ne sluteći da iz mraka još netko gleda u tu hrpu novca. Josip Heruc je, zadovoljan zbog dobrog utrška, ženi Jeleni obećao da će je sutra voditi u Zagreb i kupiti joj najljepši kaput. Tada im na prozor pokuca Joco, a Heruc zamota novac u ženski rubac i gurne ga pod klupu u uglu. Joco sa nožem i Todor sa pištoljem u ruci upadaju u kuću. Joco uredno pozdravi i predstavi se, a Heruc i supruga ih gledaju prestrašeno.
Nakon što je zatražio novac, a Heruc rekao da nema, Joco se sagne i izvuče ispod klupe onaj smotuljak kojeg je krčmar gurnuo ispod i stavi na stol na kojeg je već krčmareva supruga stavila bocu vina i tanjur pečenja. Usput je primjetio da imaju srebrni pribor za jelo, pa je tražio da iznesu cijeli servis. Susjedu Ivanu Herucu, kojeg su također namjerili opljačkati i koji je bio bogatiji od krčmara Josipa Heruca, nisu uspjeli uzeti novac jer je ovaj počeo vikati pa su se ljudi iz okolnih kuća počeli skupljati sa lovačkim puškama, nego su uzeli konje i kola i s njima pobjegli. Kako su neki ljudi zapucali po njima, oni su ležali u kolima, a Joco im je naredio da ne pucaju u ljude nego u zrak, pa su tako i radili dok su konji jurili selom. Neko vrijeme su se tako vozili dok nisu došli do šume, gdje su se zaustavili, odvezali konje i pustili ih, a kola su ostavili nasred ceste.
Nakon što su se vratili u svoju špilju, Joco je počeo dijeliti bogati plijen kojeg su uzeli Herucu. Opet je izdvojio hrpu novca koju je namijenio pokloniti siromašnim seljacima, a ostatak je podijelio na jednake dijelove, osim što ovoga puta Petru nije dao ništa. Petar je jedno vrijeme smrknuto čekao dok su svi gledali u njega, znajući da ga je na taj način harambaša kaznio zbog toga što se napio. Petar napokon ustane i priđe Joci koji ga nije ni pogledao, već je spokojno pušio lulu. Nakon što je Petar bijesno zatražio da mu Joco da njegov dio, Joco mirno ustane i iznenada udari Petra posred lica. Ovaj se srušio na pod, ali se brzo i pridigao i pri tom potegnuo nož. Na to su skočila dvojica hajduka i oduzeli mu nož, a Joco im naredi da ga zavežu i pri tom mu je rekao: "Novac nećeš dobiti, a zaslužio si i goru kaznu. Ovo ti je posljednja opomena". Na to mu je Petar dodao "ovo ti nikad neću zaboraviti" na što ga je Joco udario nogom u stražnjicu.
Nakon što je spasio Bunića, Joco je, osjetivši veliku opasnost, skupio svoju vjernu družinu te napustio skrovište na Gariću i zaputio se skrivenim putevima prema samoborskom gorju. Na tom ih je putu uhvatila ledena kiša, pa se hajdučica Anka razboljela i ostala je zajedno sa Petrom u kući jednog jataka kraj Dugog Sela. Bilo je to 14. listopada 1865. godine. Tamo je Joco sa svojom družinom vrebao okolna imanja jer su se zalihe novaca već istopile. Tu je izvršio pljačku obitelji Tandarić koju smo već opisali ranije na ovim stranicama. Nakon te pljačke u blizini Okića, Joco je pozvao svoju družinu u Zagreb da ih počasti. Iako su bili i prestrašeni i začuđeni tom idejom, pristali su. Medić je ukrao kočiju i dva bijela konja i krenuli su put Zagreba. Pred Zagrebom su stali, kupili nova odijela, gospodski se obukli i ušli u grad.
U početku su se držali ukočeno i kad bi pokraj njih prošao pandur, ukočili bi se i posezali tko za nožem, tko za pištoljem. Kasnije kad su već promijenili nekoliko gostionica, osokolili su se i počeli se ponašati kao da oduvijek žive među zagrebačkom gospodom. Pokupivši putem tri zagrebačke ljepotice, djevojke sumnjiva ponašanja i morala, momci su započeli svoje najsmjelije bančenje. Neka Zdenka odmah se uhvatila za Jocu, koji joj se predstavio kao veleposjednik iz Slavonije. Nakon što su obišli velik dio Zagreba, zaustavili su kočiju ispred krčme "Turopoljcu" na Savskoj cesti. Grleći Zdenku, Joco je zatražio od krčmara da se dovede glazba i dao mu bogatu napojnicu. Krčmar je odmah odjurio po glazbu.
Za kratko vrijeme stolovi su bili puni najbiranijih jela i pića, a u kutu je svirala glazba od pet muzikanata, koji su već nakon prvih taktova dobili takav honorar da im se zavrtjelo u glavama. Konobari su oblijetali oko Jocina stola. Violinist se "prilijepio" violinom za Jocino i Zdenkino uho, izvodeći najumilnije zvukove, trudeći se ugoditi tom "bogatom trgovcu" iz Slavonije. Joco je bio odjeven po posljednjoj modi, u zapučku imao skupocjenu ružu, a onako izbrijan i dotjeran djelovao je kao vrlo pristao mladić, pa se i Zdenka polakomila za novcem i predavala mu se, vjerujući da će je taj razmaženi, romantični bogati pustolov na kraju sigurno odvesti i u svoje vlastelinske slavonske dvore. Joco je u vinu utapao svoju tugu za Moslavinom, za šumskom slobodom, za Marom koja je ostala u selu ucviljena i od koje se jedva stigao oprostiti.
Mađutim, iako uvijek priseban, Joco tad čini neoprostivu pogrešku jer je naučio glazbu da im svira njihovu hajdučku pjesmu kojoj je autor osobno bio Joco Udmanić, a koja se sa strahom pjevušila po Zagrebu. Bila je to njihova stara hajdučka himna: "Hajdučki život je naš, u šumi nama je spas, zelena travica, to nam je postelja, a nebo pokrivač..." koju su često pjevali nakon uspješnih prepada, poput onog u Donjoj Stubici, ali i u trenucima opuštanja u svom skloništu.
Kako se Joco bio raspojasao i u jednom trenutku odgrnuo kaput, krčmar je opazio pištolj za njegovim pasom. Kako mu je to bilo sumnjivo, u jednom trenutku se iskrao iz krčme u dvorište, te je na brzinu pretražio Jocinu kočiju. Našao je pod sjedalima dvije puške, nekoliko pištolja i streljivo. Po tome, a i po pjesmi je shvatio da su mu gosti sumnjivi ljudi, a moguće je da je među njima i sam zloglasni Joco Udmanić. Odmah je otrčao do prve žandarmerijske stanice i prijavio svoje goste i usput tražio da se njegova prijava službeno uvede jer je računao na onih 500 forinti na koliko je bila ucijenjena glava Joce Udmanića. Žandari su mu obećali nagradu i krenuli za njim prema gostionici.
Kad se krčmar vratio u gostionicu, Joco je veselo pjevao i grlio privremenu ljubavnicu Zdenku. U jednom trenutku Joco osjeti da ga je netko jako uštipnuo. Pogleda u Zdenku koja mu je namignula i još ga jednom uštipnula. Joco joj se približi jer je shvatio da mu nešto želi reći, a i po licu joj se vidjelo da je problijedila. Kad se Joco nagnuo, ona mu šapne da ga vani čekaju žandari. Joco joj kaže da mora pobjeći, ali da će doći sljedeće subote i da neka ga ona tu čeka, što mu je Zdenka i obećala. Joco ustane i ništa ne govoreći Todoru i ostalima krene prema vratima drvarnice u kojoj kroz prozorčić iskoči i krene bježati. Upravo u tom trenutku su u gostionicu upali žandari sa puškama. Jedino Zdenka i krčmar nisu bili iznenađeni. Pitali su tko je od njih Joco, a mlada djevojka koja je sjedila kraj Rade Medića je rekla da je otišao i pokazala vrata drvarnice.
Joco je trčeći kroz Savsku cestu u jednom trenutku skrenuo u jednu sporednu ulicu i tu ugledao kako na sredini ceste stoje zaprežna kola, a kočijaš je bičem udarao jednog dječaka. Kad je stao i pitao prolaznike zašto ga tuče, ovi su mu odgovorili da je nesmotreno pretrčavao cestu. Joco vikne kočijašu da prestane tuči dječaka, a drugi ljudi naokolo su mirno stajali i promatrali. Joco je bez riječi prišao kočijašu, istrgnuo mu bič iz ruke i dva puta ga njime udario, dobacivši dječaku da bježi. Kočijaš se zaletio i nogom udario Jocu u trbuh, a kad se uspravio uspio je udariti šakom kočijaša u glavu da je ovaj pao. Tada su dotrčali oni žandari iz gostionice skupa sa onim krčmarem koji ga je prijavio i lancima vezali Jocu.
Krenuli su tako svi natrag prema gostionici u kojoj su ostavili jednog žandara da stražari nad ostalim Jocinim hajducima, međutim, kad su se vratili uvidjeli su da su ovi uspjeli iskoristiti nepažnju žandara, savladati ga, oteti mu pušku i pobjeći, a djevojke koje su bile s njima su se razbježale. Narednik je bio ljut i psovao je, pa je naredio da svi idu u stanicu. Za njima je krčmarica vikala da treba platiti račun, a narednik joj je odgovorio da neka joj plati njen muž kad dobije novce za odavanje Joce Udmanića.
Tako je Joco Udmanić završio u istražnom zatvoru u Zagrebu zbog toga jer je pomogao dječaku kojeg je kočijaš tukao, a da se nije obazirao na to, uspio bi pobjeći i bio bi slobodan.
Nakon što je uhvaćen, Joco udmanić je već za pola sata stajao pred istražnim sucem ošamućen od vina i rakije što ih je taj dan popio, pa se čak i ljuljao na nogama. Kako je sudac Krivačić postavljao zajedljiva pitanja, Joco Udmanić je još prkosnije odgovarao, pa je to došlo do toga da je sudac posve izgubio živce te je ustao i ošamario Jocu pri tome vičući: "Hoćeš li priznati da si ti razbojnik Joco udmanić?" na što je Joco odgovorio: "Priznat ću samo da ste vi budala". Vidio je sudac da je pogriješio pa je nastavio mirnim tonom pitajući Jocu tko je on, a ovaj smireno odgovori: "Ja sam samo branio jednog malog dječaka".
Sjedio je Joco sam u ćeliji i ljutito psovao proklinjući onaj čas kad se toliko osokolio i brzopleto odlučio da nakon pljačke u samoborskom gorju povede svoju družinu u Zagreb. Kako mu je od pljačke ostalo nekih 60 forinti koje je imao skrivene u podstavi kaputa, to mu nije bilo dovoljno da pokuša potkupiti stražare. Shvatio je da mu je najbolje da se pomiri sa sudbinom i da što duže otegne istražni postupak jer cilj vlasti je bio da što prije dokažu njegovu krivicu i objese ga. Dok je tako hodao od zida do zida poput uhvaćene zvijeri, otvorila su se vrata i došli su panduri po njega i odveli ga u kancelariju pred suca Krivačića.
"Kako ste Joco Udmaniću?" upitao ga je sudac, na što mu Joco odgovori: "S kim vi, gospodine suče, razgovarate i koga pitate za zdravlje? Nisam ja Joco Udmanić, ja sam Ivan Gradić". Na to je sudac pozvao da uđu dva pandura. Joco ih je prepoznao jer jedan je bio onaj pandur kojeg je Joco istukao kad je spašavao Ivu Bunića od batinanja u Popovači, a drugi je bio iz Ludine kojemu je Joco jednom ispred nosa ukrao pušku. Oba pandura su prepoznala Jocu i potvrdili su to sucu. Nakon toga upita sudac Jocu što na to kaže i je li prepoznaje njih dvojicu, a Joco odgovori: "Gadovi kao i svi panduri koji tuku i ugnjetavaju narod". Sudac na to naredi da Jocu odvedu i da mu nabiju okove i stave broj 13 na leđa da ga do smrti na vješalima prati nesreća. Kad su ga bacili u ćeliju na pod, dodatno su ga izudarali nogama, a Joco se savijao od bola i jaukao. Time je njegova sudbina bila zapečaćena jer su već tesari počeli graditi vješala u dvorištu ne čekajući konačnu odluku suda. Po planu suca Krivačića, trebalo je Jocu objesiti istog časa kad se proglasi presuda.
Za to vrijeme se u špilji na Gariću sastala Jocina hajdučka družina, a došao je i Petar s Ankom koja je ozdravila. Dok je vani lepršao prvi snijeg, oni su u špilji sjedili oko vatre, pili rakiju, pušili i tiho razgovarali. Bez Jocine čvrste ruke bili su bespomoćni. Uspjeli su saznati kako je uhvaćen Joco pa su bili ponosni na svog harambašu koji je stradao u času kad je branio dječaka kojega je kočijaš nemilosrdno tukao pa su se pobrinuli da se za tu priču pročuje. Razmišljali su i da krenu u izbavljanje svog vođe iz zatvora, čak je i Prosenečki išao izvidjeti situaciju u Zagrebu, ali zbog udvostručenih straža to je bilo nemoguće.
Nastavak u sljedećoj kartici pod naslovom Kraj Joce udmanića.
