ZEFA pl. PAVLOVIĆ
Svećenik Stjepan Mrakužić rodom iz Poljanice objavio je članak u "Samoborskom listu" br. 22 od 31. svibnja i br. 23 od 6. lipnja 1914., "Pedesetogodišnjica hajduštva Udmanićeva na Kotarima" gdje je šire opisao možda i "najzaslužniju" osobu da se Joco Udmanić uopće i pojavio u okićkom kraju, Zefu pl. Pavlović iz Repišća.
Da je hajduk Udmanić pohodio jastrebarski i samoborski kotar, krivi su njegovi ortaci: Zefa pl. Pavlović iz Repišća pod Okićem, njezin priležnik neki Andrašin, kojeg su neki nazivali Antić, - te neki ciganin "Franc" i dvoje braće Uzelci.
Jer u povijesti Joce Udmanića uz onu mlinaricu u Moslavini kod koje je zaglavio, igra veliku ulogu Zefa pl. Pavlović, to ću prema spisima okićkog župnog arhiva i po pripovijedanju očevidaca opisati povijest te Zefe pl. Pavlović, koja je skrivila ovo hajduštvo na Kotarima, župe sv. Leonarda.
Zefa pl. Pavlović rodila se (oko g. 1824.) u Repišću od plemićke seljačke obitelji. Okićka župa imade mnogo seljaka plemića, jedni što su se odlikovali u borbama za kralja i dom uz svoju vlastelu iz Okić-grada, drugi što se oni na klinčaselskim poljanama kao takovi iz Bosne doseliše. Znade se da se je polovica Okićanaca bijegom pred Turcima amo iz Bosne doselila. Među ovim okićkim brojnim plemićima bili su nekoć glasoviti plemići seljaci Pavlovići u selu Repišće.
No, kako je plemić uživao u ono doba najširu slobodu, a kao seljak bio bez naobrazbe,ta ga je sloboda često puta iskvarila i do u ponor survala. Napose se ovo na žalost vidi kad ove plemićke obitelji Pavlović. Plivajući u svemu dobru neki su se od te obitelji tako uzobijestili i pokvarili da su vodili raskošni grofovski život, dok nije jedan spao na prosjački štap, rad česa ga narod nazvao grofom, koje ime još i danas nosi. Dvojica su kao zločinci u Lepoglavu dospjeli; gdje je jedan i umro, a ova Zefa (Josipa) tako se iskvarila da je u priležništvu živjela sa Udmanićevim ortakom Antićem (Andrašin?) te s njime rodila kćer, koja se udala za notornog nekog tata, i jednog sina, koji također svršio u Lepoglavi (imena ne spominjem, jer neki još živu)...
Ova Zefa pl. Pavlović bila je pravi bič božji za Okićance: krala je i robila, do čega je došla. Iz vašara i proštenja redovno je izbatinjana dolazila, jer su je kramari tukli i na mrtvo batinjali, što je pod šatorima krala štokakve stvari. Bila je ona saveznica raznih krađa i razbojstva, stoga često čamila u zatvoru. Rado je obilazila klijeti da jede i pije, a najviše zato, da sazna i upozna tuđa dobra i druge prilike, koje je onda saopćavala tatskim ortacima, kako će ih lakše orobiti i pokrasti.
Zato se narod vrlo bojao i mitio je samo da mu ne učini zla. U okićkom puku Zefa pl. Pavlović još je i danas historičkom osobom. Pod tim imenom Okićanci smatraju čeljade najpokvarenije vrste. Još se i danas smatra najvećom uvredom, kad se koga tim imenom nazove. Okićanka nanese Okićanki najveću pogrdu i uvredu, kad joj u svađi dovikne: "Ti Zefa Pavlovićeva!"
Zefa Pavlovićka još je poslije Udmanića dugo živila, jer je umrla god. 1886. u 62. god. dobe svoje. Okićka župska matica veli, da je umrla "provisa" znak, da je morala smrt njezinih ortaka i njezinom dušom potresti, kad se pred smrću upokorila.
Danas (piše okićki župnik g. Kućas koji mi je ove podatke saopćio) više se ne može Pavlovićima tvrditi da su kao nekoć "(...) Potomstvo se poboljšalo... Hvala Bogu."
Ovu historičku crticu objelodanjujem, jer mi se pripovijedanjem za djetinstva živo u dušu zasjekla tako, da se i tih dana na to sjetih, pak pomislih: napisat ću - ne bi li danas sjutra komu to dobro došlo, kada će starine prekapati, kaže svećenik Mrakužić.
Okićki župnik Juraj Župančić je pronašao da je Zefa Pavlovićeva živjela od 1824. do 1886. i da je njena loza Pavlovićevih smrću njezine kćeri izumrla.
