JOCO UDMANIĆ - ŽIVOTNA PRIČA
Kroz priču u tri dijela ću pokušati rekonstruirati život najpoznatijeg moslavačkog odmetnika i hajduka Joce Udmanića i ispričati priču o njegovom životu koja je vjerojatno najtočnija, iako nikad nećemo sa sigurnošću moći utvrditi baš sve detalje iz života tog moslavačkog razbojnika koji je, ponukan velikom bijedom i neimaštinom, ali i nepravdom sustava, postao razbojnik koji je imao potpuno neočekivan i neobičan kodeks za jednog razbojnika - strogo se protivio pljačkanju siromašnih ljudi. Štoviše, mnogima od njih je upravo Joco Udmanić davao novac koji bi opljačkao kod bogatih trgovaca, veleposjednika ili župnika, što je rezultiralo time da ga mnogi seljaci nisu željeli prijaviti vlastima i bili su mu jataci, o njemu su spjevane mnoge pjesme, napisane su mnoge priče, čak je i napisana i izvedena opereta nazvana po njemu. Joco Udmanić definitivno nije bio običan lopov i kriminalac, a kroz zapise i priče njegovih suvremenika, kao i kroz narodnu predaju o tom romantičnom odmetniku, moslavačkom Robinu Hoodu, pokušat ću što vjernije dočarati njegov život koji ga je iz bijede i neimaštine, uz oca lopova, odveo na put kriminala i hajdučije, put koji u velikoj većini slučajeva završava tragično.
Joco Udmanić, pravim imenom Josip, rođen je u Popovači ili selu Vidrenjaku oko 1843. godine. Rođen je u obitelji oca Petra Udmanića i majke Jane. U obitelji je bilo petero djece, najstarija je bila Jula, pa sinovi Joco, Franjo, Juraj i Mijo. Bila je to vrlo siromašna obitelj, kakvih je u Hrvatskoj sredinom 19. stoljeća bilo mnogo nakon ukidanja feudalnih odnosa i raspada kućnih zadruga, ali za seljaka je počelo još teže razdoblje i zapravo feudalizam je ostao i dalje do kraja stoljeća. Uz to uslijedila je i velika agrarna kriza, a nadovezale su se stočne zaraze i nerodne godine.
Zbog teškog stanja u državi ljudi se češće odlučuju i na krađe, razbojstva, odnosno na bilo koji prijestup, a onda, kako bi izbjegli sud ili zatvor, odlaze u hajduke. Mnogi su se pohajdučili zbog toga da bi izbjegli služenje vojnog roka koji je tada trajao punih 27 godina! Naime, u to su doba svi sposobni muškarci služili vojni rok zapravo od svoje 18. do 45. godine života. Najbolje godine svoga života proveli bi pod stegom austrijske vojske, a vraćali bi se u sela iscijeđeni, stari i bolesni. Često su u hajduke odlazili pošteni ljudi koje je na to natjerala nepravda, nezakonitost, nasilje, političke prilike, a veće skupine seljaka odmetale su se zbog neimaštine, gladi i siromaštva.
Tako je i Joco krenuo utabanim hajdučkim stazama. Možda Joco i ne bi bio postao hajduk da ga od najranije mladosti na to nije navodio njegov otac Petar. Petar Udmanić bio je seljak, ugljenar, koji je bio na zlu glasu jer je otimao i krao. Obitelj Udmanić živjela je kraj Popovače u sirotinjskoj kolibi prekrivenoj slamom koja je već dobrim dijelom bila iščupana, a koliba se nakrivila na sve strane. Na sredini vrata i sa svake strane jedan prozorčić. Unutra jedna soba, usred sobe ognjište, jedan stol, uza zid klupe, sanduk, u kutu oveća peć kraj koje su visjele na zidu dvije puške i još na drugom zidu slika sveca u crnom okviru. Bio je to sav namještaj.
Otac Petar je Jocu još kao sedmogodišnjaka vodio sa sobom u razne krađe kako bi mu pomagao. Dok je otac unutra krao, Joco je morao stražariti vani. I tako ga je otac već u nedužnom djetinjstvu podučio, kako se može o tuđoj muci živjeti, a narodna poslovica veli: "Što nauči mladac, činiti će starac". Joco je bio pristao dječak. Polazio je pučku školu, pa se je već prvih godina vidjelo da je bistar dječak i to jedan od najboljih učenika u školi.
Kad su staroga Udmanića radi ponovne krađe i provale osudili na veći broj godina zatvora i zatvorili ga u Lepoglavu, gdje je za kratko vrijeme umro, majka Jocu pošalje nekomu mlinaru u nauk, gdje je mlinarski obrt potpuno izučio. No, od toga nije bilo koristi kad je stalno morao slušati da je sin lopova, provalnika i da mu je otac kao takav umro u Lepoglavi. Uz već spomenuto veliko siromaštvo i bijedu, ovo ga je dodatno ogorčilo, pa nije ni čudo da je krenuo očevim stopama. I sam Joco znao je reći: "prvog koraka da sam se čuvao onda je još moglo sve na dobro izaći, ali sada više ne".
Izrastao je Joco u pravoga kršnog momka. Bio je visoka stasa, plave kose, smeđih očiju, okrugla lica i brade, izrazito snažan, baš ljudina od oka. Bio je vrlo dosjetljiv, hitar i vrlo poduzetan u svojim hajdučkim pothvatima. Nitko nije znao izvesti takve provale i krađe tako smjelo, stavljajući svoj život na kocku, kao Joco Udmanić. Sa svojih dvadeset godina Joco je već nanizao nekoliko kaznenih djela krađe, a njegovim "početkom" smatra se krađa volova na sajmu u Kutini koje je ukrao zbog toga jer nekoliko dana nije jeo, pa je te volove pokušao odmah nakon krađe i prodati na istome sajmu, ali su ga uhvatili i osudili, i zbog tih volova, ali i zbog toga jer je četiri puta opljačkao popovačkog trgovca Hirscha, na ukupno deset godina zatvora.
Joco možda ne bi dobio toliko godina zatvora da ga panduri nisu zapamtili jer ih je jednog dana napao. Naime, Joco se baš bio vratio iz Gornje Jelenske gdje je izučavao zanat kod nekog mlinara. Stigao je u svoje dvorište, a tamo panduri provode ovrhu. Vuku iz kuće siromaštinu Jocine majke zbog naplate nekog duga. Jocu spopadne bijes te otkine kolac iz drvene ograde i prebije ga na pandurovoj glavi. Time je uspio samo iskaliti svoj jad, a ovrha je ipak do kraja izvršena, a Joco je spretno izmakao ostalim pandurima. Na kraju su ga ipak uhvatili na spomenutom sajmu u Kutini i dobro ga isprebijali nakon čega je završio u zatvoru.
Proveo je dvije godine u istražnom zatvoru, a nakon što je osuđen, i dan prije nego treba biti otpremljen u Lepoglavu, Joco je uspio pobjeći. Joco je bio na prisilnom radu u vrtu jednog križevačkog odvjetnika i iskoristivši nepažnju stražara uspio je pobjeći. Nakon bijega iz zatvora, Joco odlazi u moslavačke šume nedaleko sela Gornja Jelenska. Bilo je to u ranu jesen 1865. godine.
Prije odlaska u šumu i odluke da postane odmetnik, posjetio je majku i braću kod kuće i tom prigodom obećao je majci da neće nikoga ni prstom taknuti ni ubijati, osim u samoobrani i da neće pljačkati sirotinju nego će sirotinji dati jer je i sam upoznao bijedu.
Tako je i bilo. Kad je prvi put orobio popovačkog trgovca Hirscha, Joco je zadržao mali dio plijena, a ostatak je iste noći ostavio na prozoru jedne siromašne obitelji u svom rodnom selu. Kad su se ukućani ujutro probudili, spazili su novac na prozoru i cedulju sa porukom: "Ne pitaj odakle para. Dobročinitelj". Tako je nastala legenda narodne predaje o moslavačkom dobročinitelju, a Joco Udmanić postao je moslavački Robin Hood.
Tog trgovca Hirscha u Popovači, Joco je opljačkao četiri puta, ali ne samo zbog neimaštine nego i zbog osvete. Naime, kod tog bogatog trgovca se i Udmanićeva obitelj, kao i sve druge siromašne obitelji, opskrbljivala "na kredu" uz veliku kamatu, pa je to bio veliki razlog za višestruko pljačkanje istog.
Glavni razlog zašto je Joco postao odmetnik je velika bijeda i glad kojoj je bila izložena obitelj Udmanić. Kad su mu oca odveli na robiju, majka Jana se teško snalazila. Počela bi raditi kao sluškinja u nekoj kući, ali bi je otjerali nakon nekoliko dana kad bi saznali čija je. Tada je Joco počeo krasti i tako prehranjivati obitelj, a znao je i reći: "orobit ću sve bogataše Moslavine i podijeliti sve sirotinji, da nitko više ne bude bijedan".
Kad je Joco završio u zatvoru, obitelj je opet uglavnom gladovala pa je i njegov mlađi brat Franjo prisiljen glađu krenuo stopama svog starijeg brata. Jednog dana došao Franjo u kuću i baci na stol oveći komad slanine. Na majčin upit odakle mu slanina odgovorio je: "Što vas briga, samo jedite, bogme je kupio nisam, već sam je ukrao. Dosta mi je gladovanja. Ako gospodin župnik jede slaninu, zašto ne bi i Franjo Udmanić". Tada u kuću dođu panduri sa nalogom za iseljenje zbog nekog duga. Franjo tada dohvati kuhinjski nož sa stola pa krene na pandura, ali uplakana majka stane ispred njega moleći ga da pusti nož, a panduri to iskoristili pa ga vezali u okove i nakon toga je završio u Lepoglavi na dugogodišnjoj robiji zbog krađe i pokušaja ubojstva.
Jocina starija sestra Jula žrtvovala se, u želji da pomogne majci i mlađoj braći, kad je pristala udati se za jednog starijeg, ali imućnijeg čovjeka iz Vrbovca. Iako je majka bila protiv da joj kćer pođe za čovjeka kojeg ne voli, nije baš bilo puno izbora u toj situaciji. Jula je uspjela što novcem, što molbama da još neko vrijeme sačuva kukavni kućerak, kako bi obitelj imala krov nad glavom, ali je već u to vrijeme naveliko nagovarala svoga muža da primi majku i dva mala brata, Juraja i Miju, pod svoj krov.
Nakon bijega iz zatvora, Joco odlazi u moslavačke šume nedaleko sela Gornja Jelenska i ustrojava hajdučku četu. Uz Jocu Udmanića poznati su i hajduci, njegovi jataci; Ličani braća Todor i Jovan Uzelac, Đorđe Slijepčević (promijenio prezime u Popović), Petar (Pero) ciganin (Jovanović), Ivan Štimac iz Like, Stjepan Prosenečki i Ivan Jandrašin, oba iz prigorja ili Zagorja. Osim njih, povremeno se spominju i G. Vugrin, Medić, Damjanović, Kuzmanović. Vrhunac hajdukovanja Joce i njegove družine razdoblje je od 1865. do 1867. godine. U tom vremenu Udmanićeva četa izvela je niz napada od Kutine do Stubice pa i u blizini Okića što već smo ranije opisali na ovim stranicama.
Povrh sela Gornje Jelenske bile su ruševine drevnog Garić-grada. Sa sjevera je neprohodna strmina, a s juga vodi vijugava staza kojom se nije lako popeti do ruševina. Pod stijenom u zemlji nalazi se prostrana špilja koja je nekada služila kao tamnica, a u Udmanićevo vrijeme ta je špilja bila glavno sklonište za njega i njegove ortake jer je imala tajni hodnik kojim se izlazilo na sjevernu stranu u gustu šumu. Oni su i otkrili taj tajni ulaz u hodnik i kroz njega ušli u špilju. Tu su bili sigurniji, jer nitko drugi nije znao za taj hodnik, a uz to je straža s kule mogla lako opaziti ako dolazi netko nepoćudan. U toj špilji je, prigodom prvog okupljanja nakon Jocina bijega iz zatvora, Joco Udmanić izabran za vođu, harambašu, hajdučke čete.
Odmah po izboru vođe, zaiskrilo je između Petra cigana i Joce. Petar je predložio da odmah idu u pljačku jer je želio krasti od svih uključujući i sirotinju, a Joco se tome oštro protivio. Petar je tom prigodom ustao i primio se za nož, međutim, Joco je stajao i mirno rekao Petru da skine ruku s noža i da ako još netko misli kao Petar neka digne ruku. Kad su još dvojica digla ruku, Joco im kaže: "Toliko da znate, ja sam protiv vas. Nisam mislio da ćemo biti strah i trepet narodu, već gospodi bogatašima. Narod moramo štititi, pa će nam to narod i uzvratiti. Tko digne ruku na siromaha imat će posla sa mnom. Platit će glavom taj prekršaj. Ako se sva trojica s time ne slažete, odmah se gubite iz ovog skloništa i više se ne vraćajte." Pero je malo oklijevao, ali na kraju su sva trojica pružila ruku Joci i ostali u družini. U družini je bila i Perina nevjenčana žena Anka koja se zagledala u Jocu i pogledom mu je odavala da je zainteresirana za njega.
Pred zoru Joco probudi Jovu, Todora, Jandrašina i Prosenečkog i tiho se s njima iskrade iz špilje, a stražaru je rekao da će se vratiti za dva dana s plijenom. Odveo ih je u okolicu Karlovca gdje je, blizu jedne gudure, bila kuća bogatog vlastelina Janka V., za kojega je Jandrašin znao da u kući ima gotovine. Te kasne noći vlastelin Janko, inače čovjek samac četrdesetih godina, kad su se u njegovu dvorcu pojavili uljezi, očekivao je da se iz Karlovca vrati njegov sluga Stevo Jurić koji mu je trebao donijeti neke poslovne vijesti. Dok je vlastelin spokojno ležao u svom krevetu i zadubio se u novine, nije čuo kad su mu u sobu ušli Joco i braća Uzelac. Nakon što mu je Joco uperio pištolj i tražio novac, vlastelin Janko skočio je sa kreveta i, kako je bio prilično jak, odgurne Jocu rukom da je ovaj skoro pao. Priskočio je i Todor u pomoć i nakon kraćeg hrvanja uspjeli su savladati vlastelina i vezati ga.
Onda su ga onako vezanog položili na krevet i ponovno zatražili da kaže gdje drži novac. Kad je ovaj odbio reći krenuli su u premetačinu i nakon što su dosta toga porazbacali, vlastelin ih je pitao koliko im treba, na što je Joco odgovorio da je za njegovu glavu raspisana nagrada od 500 forinti i da neka on njima da toliko. Nakon što je vlastelin Janko pokazao gdje drži novac, iako je tamo bilo više od spomenutog iznosa, Joco je uzeo samo tih 500 forinti, a ostatak ostavio. Usput je zaplijenio i oružje koje je visilo na zidu iznad kreveta, oštar handžar, dvocjevka i dva pištolja, a s obrazloženjem "da se kojim slučajem ne unesrećite".
Na odlasku Joco je ugurao vlastelinu neki rubac u usta, a glavu mu je svezao ručnikom. Tek ujutro došao je u kuću sluga Stevo Jurić i krenuo odvezivati vlastelina. Usput je rekao da je i on bio svezan cijelu noć jer su ga ugrabili kad je izlazio iz kuće i da mu se jedan predstavio kao Joco Udmanić. Ostavili ga u šumarku gdje ga je ujutro pronašao jedan seljak i pomogao mu. Vlastelin je otišao u Karlovac prijaviti oružanu pljačku. Istoga dana su panduri krenuli pretraživati svu okolicu Karlovca i ukupno je potraga trajala tri dana, a Joco je sa svojom hajdučkom družinom već bio u blizini svog moslavačkog skrovišta u kojem je pravedno podijelio plijen, a pred svima je na stranu stavio 60 forinti. Petar je pitao što će s tim novcem, a Joco je rekao da će ga dati potrebitima. Pero je na to jače prosvjedovao, što je razljutilo Jocu koji je rekao "dok sam ja harambaša, ja ću dijeliti novac kako ja hoću, bilo ti to pravo ili krivo".
Nakon što su podijelili novac koji su uzeli od vlastelina Janka iz okolice Karlovca, krenuli su raspravljati o tome kome da pomognu od sirotih seljaka sa onih 60 forinti koje je Joco stavio na stranu. Pero je i dalje bio uporan da zadrže taj novac jer ima previše sirotinje, pa je teško u takvoj situaciji biti pravedan. Ipak na kraju se družina uspjela složiti da novac odnesu udovici Mariji, majci petero djece, jer su joj prije neki dan došli panduri i zbog neplaćena poreza odnijeli jedini krevet i sve klupe. Tako su predvečer krenuli Joco i Todor u Popovaču i, prikravši se Marijinoj kući, pokucali joj na vrata. Kad je otvorila i vidjela tko je, uplašila se, ali rekao joj je Joco: "Ne boj se, Marija, nećemo ti nauditi. Evo, uzmi ovaj novac i nahrani djecu, kupi novi krevet i klupe. To je poklon za tebe i tvoju djecu od Joce Udmanića". Marija je zaplakala primajući novac, došla su do nje i njena djeca, a kad je htjela zahvaliti više nikoga nije bilo jer su Joco i Todor nestali u mraku.
Vijesti o plemenitom razbojniku pronijele su se poput munje cijelom Hrvatskom. Tako je započela legenda o Joci Udmaniću, moslavačkom Robin Hoodu, zaštitniku siromaha, borcu protiv bogatih i moćnih. Jocu je siromašni puk Moslavine pretvorio u simbol osvetnika zbog toga što je vukao za nos moćnike, izmicao potjerama žandara i vojske, sa debelo ucijenjenom glavom šetao selima i mjestima, nije dopuštao da se otima sirotinji, čak im je i davao novac koji bi opljačkao, pa je postao popularan i ljudi su bili skloni ne odavati ga kad bi ga vidjeli, čak ga i sakriti jer su znali da je veća šansa da im pomogne Joco nego službena vlast.
Nakon što je odnio novac udovici Mariji, romantični osvetnik se vratio u svoje skrovište. Straža mu javi da dolazi neka žena. Naredio je da ju dovedu, a kad je čuo njen glas, pošao joj je u susret. Bila je to njegova velika ljubav, njegova draga Mara Klasić, djevojka za koju se pričalo kako je najljepša u cijeloj Moslavini. Mara Klasić bila je dijete bez roditelja koju su odgajali njezin stric Marko Budin i strina Bara. Otišli su malo dalje u šumu gdje ju Joco zagrli i čvrsto privije uz sebe. Jedno su vrijeme stajali šutke pripijeni jedno uz drugo u dugom, vrućem poljupcu.
Planirao je Joco oženiti Maru i otići živjeti negdje daleko od Moslavine, ali okolnosti mu nisu išle na ruku. Namjeravao je sutradan navratiti do Mare, međutim ona ga je uspjela odgovoriti od toga, s obzirom da su taj dan dolazili panduri ubirati porez u Potoku. Joco je pozvao Todora da otprati Maru do njene kuće i prije odlaska još je jednom poljubi.
Sve to je, stajavši iza golemog grma na ulazu u špilju, promatrala lijepa hajdučica Anka, Perina žena, koja je bila zaljubljena u Jocu. Kako je bila vedra noć sve se jasno vidjelo, a nju je mučila ljubomora. Kad je Joco prolazio pokraj nje, ona ga uhvati za ruku, ali Joco istrgne ruku i naredi joj da ide na spavanje. Anka je kipjela od bijesa, a suze su joj se slijevale niz lice. "Zapamtit ćeš ti Anku" govorila je.
Nastavak u sljedećoj kartici pod naslovom Moslavački Robin Hood.
