GEOLOŠKA GRAĐA OKIĆKOG KRAJA
U geološkoj građi terena okićkog kraja sudjeluju stijene koje su nastale u stratigrafskom rasponu od gornjeg paleozoika do holocena, što otprilike odgovara vremenskom intervalu oko 250 milijuna godina. U tom dugom vremenskom razdoblju ovo područje bilo je najvećim dijelom prekriveno morem, manjim dijelom brakičnim i slatkovodnim jezerima, a najmanje je bilo kopno. Šire okićko područje bilo je tijekom svoje duge geološke prošlosti mnogo puta zahvaćeno tektonskim pokretima i zbog toga su mnoge stijene, naročito one najstarije, jako borane, razlomljene ili čak premještene u nova područja.
Geološka istraživanja Samoborskog gorja te Plešivice zajedno s njezinim obroncima započela su sredinom 19. stoljeća. U prvo vrijeme tu su radili austrougarski geolozi Lipold (1853) i Stur (1863), a od hrvatskih geologa prvi je bio Dragutin Gorjanović-Kramberger (1894), zatim Šuklje (1928-1942), Herak (1956 i 1969), Šikić i Benček (1979).
Osim objavljenih radova u fondovima stručnih dokumenata Instituta za geološka istraživanja u Zagrebu i poduzeća INA-Naftaplin, nalazi se velik broj neobjavljenih izvješća koja se odnose na istraživanje nafte u Karlovačkoj depresiji te željezne i bakrene rude u Samoborskom gorju. U tim izvješćima najčešće je obuhvaćeno područje okićkih župa Sv. Marije i Sv. Martina.
Gornjem paleozoiku pripadaju stijene koje se nalaze kod zaselka Poljanica. Na terenu prevladavaju krupnozrnasti pješčenjaci koji ponekad prelaze u sitnozrnate konglomerate. Između slojeva pješčenjaka često su uloženi crni šejlovi. Taloženje ovih stijena odvijalo se u plitkom moru, gdje je rijekama i potocima donošen i sitni šljunak, koji je kasnijom dijagenezom prešao u pješčenjake i konglomerate. U vrijeme kada nije bilo donosa klastičnog materijala odlagane su gline koje su kasnije, uslijed tlaka i temperature, prešle u šejlove. Sedimentacijski prostor bio je veoma velik, jer se slične stijene nalaze između Ruda i potoka Bregane, a izvan Samoborskog gorja u Marijagoričkim Brdima te na području Ivanščice i Strahinščice.
Krajem paleozoika prestao je donos klastičnog materijala, a u plitkom moru odlagani su karbonatni sedimenti i gips. U vapnencima kod potoka Bregane nađene su fosilne alge na temelju kojih se može zaključiti da su opisane naslage nastale između 230 i 250 milijuna godina. Stijene gornjeg paleozoika imale su u području Samoborskog gorja znatno gospodarsko značenje jer su sadržavale željeznu i bakarnu rudu te gips čije se iskorištavanje odvijalo dugi niz godina.
U donjem trijasu ponovno je povećan donos klastičnog materijala te su taloženi tankopločasti pješčenjaci i šejlovi. U njima su na mnogo mjesta nađene sitne školjke koje su određene kao Myacites fassaensis, Claraia clarai i dr. Ove stijene nađene su jugozapadno od Okić-grada. Najčešće su crvenosmeđe boje, što je posljedica aridne klime koja je vladala prilikom njihova postanka.
Najveći dio Plešivice izgrađen je od sivih trijaskih dolomita. Iste stijene izgrađuju i nekoliko glavica u sjevernom dijelu župe Sv. Martina. Na jednoj takvoj glavici izgrađen je stari grad Okić. Njihov postanak vezan je uz sedimentaciju u plitkom i relativno toplom moru, na tzv. "karbonatnoj platformi". Danas se takva platforma nalazi na području Bahamskih otoka.
Dolomiti Plešivice su prvobitno taloženi kao algalni vapnenci, ali su kasnije procesima dolomitizacije poprimili današnji oblik. Zbog toga se u njima veoma teško mogu naći fosilni ostaci te im je stratigrafska pripadnost dijelom određena samo aproksimativno. Potrebno je naglasiti da su dolomiti veoma važni za vodoopskrbu čitavog područja. Zbog velikog poroziteta oni čine prirodne kolektore oborinskih voda koja se zatim usmjerava prema izvorima. Nažalost, dolomiti su i jedina mineralna sirovina koja se iskorištava na području župe Sv. Marije. Eksploatacijom dolomita smanjuje se obujam kolektorske mase i narušavaju podzemni tokovi, što bi se moglo odraziti na smanjene kapacitete izvorišta.
Zbog nedostatka prirodnih izdanaka nema podataka što se na širem području Okića zbivalo tijekom jurske epohe. Na temelju poznavanja geoloških odnosa u široj okolici može se pretpostaviti da je najvećim dijelom jure čitavo područje bilo izdignuto te da nije vršena sedimentacija.
Krednoj epohi pripadaju stijene koje su nastale u periodu geološke prošlosti između 130 i 70 milijuna godina. U istraživanom području pojavljuju se dva tipa naslaga kojih je postanak vezan uz različite uvjete sedimentacije.
Starijem dijelu krede pripadaju maslinastozeleni šejlovi koji ponekad sadrže proslojke sitnozrnatih pješčenjaka i rožnjaka te blokove bazičnih eruptiva. Danas se rasprostiru na relativno maloj površini, između Oštrca, Plešivice i Okića. Pretpostavlja se da su nastale na dnu nekadašnjeg oceana, čije dijelove danas nalazimo u sjevernoj Hrvatskoj. Za ove stijene je značajno da su nepropusne, a ako leže ispod navučenih trijaskih dolomita Plešivice, one usmjeravaju tokove podzemnih voda. Tome se može zahvaliti što se na obroncima Plešivice nalaze brojni izvori pitke vode.
Gornjoj kredi pripadaju pločasti vapnenci koji se nalaze s južne strane Plešivice, sjeverno od zaselka Vlaškovec. Postanak ovih naslaga pretpostavlja se u uvjetima dubljeg i mirnog mora gdje nije dopirao utjecaj s kopna. Ovi vapnenci sadrže brojne planktonske mikrofosile - globotrunkane na temelju kojih je utvrđena njihova stratigrafska pripadnost.
Zbog tektonske poremećenosti i pokrivenosti terena nema podataka što se zbivalo tijekom paleogena i donjeg dijela neogena, tj. u razdoblju između 70 i 25 milijuna godina. Na temelju poznavanja geološke građe Samoborskog gorja te uz analizu bušotina u Karlovačkoj depresiji, može se zaključiti da je u tom periodu veliki dio sjeverozapadne Hrvatske bio pokriven morem. Stijene koje su tada nastale najvećim dijelom su erodirane. Slijed geoloških zbivanja može se dobro pratiti tek od gornjeg badena, tj. posljednjih 14 milijuna godina. U tom periodu nastale su stijene koje danas izgrađuju južne padine Plešivice.
Gornjem badenu pripadaju žuti, prhki vapnenci i žuti lapori koji se protežu od Orešja do Popovog Dola, a ima ih malo i na području Podgrađa. U njima se vrlo često mogu naći ostaci alge Lithothamnium te okamine školjaka i puževa. Slične školjke i puževi žive i danas uz obale Jadranskog mora, te se može zaključiti da je i ovdje, samo prije 14 milijuna godina, bila obala toplog mora koje je u stvari bilo južni rub Panonskog bazena. Krajem badena započelo je postupno oslađivanje pa su vrlo naglo izumrle morske vrste školjaka i puževa, a razvile su se one koje nisu osjetljive na promjenu saliniteta (slanosti) vode. U taj odsječak vremena, kada se dogodila promjena saliniteta, postavlja se granica između gornjeg badena i sarmata.
Sarmatske naslage protežu se u obliku zone, široke oko 400 m, od Vlaškovca do Bereća. To su svijetlosmeđi lapori, rjeđe vapnenci za koje je karakteristična centimetarska i milimetarska debljina slojeva. Nastali su u brakičnom bazenu u kojem nije bilo jakih struja ni valova. Tanki proslojci pijeska pokazuju da je donos materijala s kopna bio minimalan. Prema tome, Plešivica koja je izronila iz mora u badenu, bila je u sarmatu potpuno preplavljena, a kopno je bilo u zapadnom dijelu Karlovačke depresije. U njima se mogu naći fosilne školjke vrste Ervilia dissita dissita, Irus gregarisu i dr. Treba posebno istaknuti da su u zasjeku ceste između Repišća i Gonjeve nađene fosilne ribe, sitne školjkice, grančice i lišće vrba. Tijekom gornjeg dijela sarmata došlo je na području sjeverozapadne Hrvatske do potpunog oslađivanja, tako da su donjopanonske naslage odlagane u slatkoj vodi.
Panonski sedimenti čine oko 2 km široku zonu koja se proteže duž južnih padina Plešivice. Na njima su danas izgrađena naselja Stankovo, Repišće, Purgarija i dr. Ova zona skreće prema sjeveroistoku do Molvica. U donjem dijelu nalaze se pločasti, bijeli glinoviti vapnenci koji su zbog čestog nalaska puža Radix croatica, prozvani Croatica-slojevi. Osim toga nađeni su još sitni barski pužići, otisci lišća vrbe te raznih trava. Barski uvjeti sedimentacije trajali su vrlo kratko, istaloženo je 20-30 m naslaga, a zatim je ponovno došlo do povezivanja s Panonskim bazenom, što je povećalo salinitet sedimentacijskog prostora. Istodobno je započelo produbljavanje Karlovačke depresije, dok su na južnim padinama Plešivice nastali kanali duž kojih je transportiran klastični materijal iz plićih u dublje dijelove bazena. To je uvjetovalo naizmjenično odlaganje pijeska, lapora i gline, čija debljina ponekad prelazi 600 m.
Na prijelazu pliocena u kvartar, približno prije 2 milijuna godina, dogodile su se velike promjene koje su važne za čitavu sjevernu Hrvatsku. Najvažnija promjena bila je u tome da je zaustavljeno spuštanje terena te da je započelo njegovo izdizanje. U općem trendu izdizanja nisu se svi dijelovi terena kretali istim brzinama. Najbrže se izdizala Plešivica i ostale planine sjeverne Hrvatske, a najviše je zaostalo područje Crne Mlake.
Pliopleistocenske naslage leže diskordantno preko starijih sedimenata. U njihovoj bazi najčešće se nalaze limonitični pijesci, šljunci ili gline, a zatim slijedi izmjena žutih i sivih pijesaka i glina. Ponekad se u njima mogu naći proslojci pougljenjenog drvlja. Ovi sedimenti nastali su u slatkovodnom jezeru u koje je donošen materijal s obližnjeg kopna. Debljina im nije velika, rijetko prelazi 50 m. Oni izgrađuju najveći dio terena okićke župe Sv. Martina.
Kvartarne naslage prekrivaju najveći dio župe Klinča Selo. Zbog pokrivenosti terena, nedostatka fosila, a vjerojatno i zbog jake erozije, nije potpuno jasno što se događalo nakon što je presušilo pliopleistocensko jezero. U našim krajevima kvartar je specifično razdoblje u kojem, za razliku od ostalih geoloških doba, traje relativno duga kopnena faza. Tijekom kvartara taložili su se kopneni sedimenti, čija je geneza ovisila o promjenama klime. Tijekom oledbi smanjena je cirkulacija vode, a u naše krajeve vjetar je donosio velike količine sitnozrnatog pijeska - prapora. Njegovom rastrožbom nastao je najveći dio žutih ilovača koje danas prekrivaju niske brežuljke na području Klinča Sela, Zdenčine i dr.
Zadnja oledba prestala je približno prije deset tisuća godina i tada su Kupa i njezini pritoci započeli s odlaganjem aluvija. Na temelju otkrivenih profila na području Crne Mlake može se zaključiti da rijeka Kupa nije imala utjecaja na sedimentaciju na tom području. U bazi se nalazi barski prapor, a zatim slijedi izmjena krupno i sitnozrnatih pijesaka s lećama šljunka. U gornjem dijelu profila vrlo je markantan sloj ugljevite gline koji sadrži mnogo fosilnih puževa i školjaka. Bogata i dobro očuvana fosilna fauna ukazuje na česte promjene sredine taloženja koja varira od riječnih tokova, preko lagano tekuće vode, do barske sredine sedimentacije.
Slična sedimentacija odvija se i danas na čitavom širem okićkom području. Za vrijeme većih kiša ili topljenja snijega potoci prenose šljunak i krupni pijesak, a u ribnjacima Crne Mlake taloži se glina i sitni pijesak.
