KELTI NA OKIĆKOM PODRUČJU
Istraživanje prapovijesti posljednjeg tisućljeća pr. Kr. u širem okićkom području bilo je do sada posve nedovoljno, pa se može činiti da su ti krajevi bili nenaseljeni i izvan tokova glavnih povijesnih zbivanja u starijem i mlađem željeznom dobu (od oko 800. g. pr. Kr. pa do romanizacije ovog područja). No, da je takav dojam posve pogrešan jasno pokazuju najnovija arheološka otkrića na Žumberku, kod sela Budinjak, gdje se već nekoliko godina okrivaju bogato opremljeni grobovi u zemljanim grobnim humcima, podignutima ispod markantnog i moćno utvrđenog naselja na uzvisini.
Do sada je ubilježeno više od 140 humaka od kojih su mnogi istraženi. Nalazi iz grobova govore o srodnosti materijalne i duhovne kulture žumberačkog stanovništva starijeg željeznog doba na Budinjaku sa suvremenim kulturama u Dolenjskoj i Beloj Krajini. Dakle, Žumberak, skromno naseljen u naše vrijeme, bio je u prvoj polovici posljednjeg tisućljeća pr. Kr. naseljen stanovništvom među kojim je znatnu ulogu imala grupa na Budinjaku. Druga takva središta na Žumberku još ne poznamo, ali valja naglasiti da su arheološka istraživanja žumberačkog područja na samom početku. Prema nalazima iz Budinjaka shvaćamo Žumberak kao prolazno područje, most između Dolenjske i posavsko-pokupske nizine u zapadnoj Hrvatskoj.
Arheološka otkrića na Griču u Zagrebu, u kompleksu nekadašnjeg samostana klarisa, a današnjeg Muzeja grada Zagreba u Opatičkoj ulici 20, gdje su pronađeni ostaci vrlo dobro organiziranog i bogatog stariježeljeznodobnog naselja, nadopunjavaju našu sliku o postojanju značajnih središta u širokoj zagrebačkoj regiji kojoj pripada i Okić.
Sporadični nalazi, nažalost nedovoljno dokumentirani na terenu, govore o životu i na drugim mjestima na južnim obroncima Medvednice, Samoborskog gorja i Plešivice. Tako su npr. na naselju Gradec pod Okićem skupljeni po površini zemlje ulomci kasnobrončanodobne keramike, baš kao i na Plešivici, na obronku ispod župne crkve.
Nedaleko Jastrebarskog, u Gornjem Malunju, naišlo se u dva navrata krajem 19. stoljeća (1882. i 1900.) na grobove spaljenih pokojnika s vrlo markantnim grobnim prilozima željeznog oružja. Prema svjedočanstvu iskopavača, nestručnjaka, grobovi su bili ukopani u veći zemljani humak, vjerojatno nalik na one kakve smo upoznali u Budinjaku na Žumberku. Veći dio otkopanih nalaza predan je u Arheološki muzej u Zagrebu, gdje su i danas pohranjeni i na istaknuti način izloženi u prapovijesnoj, keltskoj zbirci. Nažalost, o okolnostima i zapažanjima pri iskopavanju nalaza, o broju grobova, kao i o međusobnoj povezanosti grobnih priloga unutar pojedinih grobova ne znamo ništa.
Malunjskom nalazu osnovnu crtu daju dobro sačuvani primjerci keltskog željeznog oružja: dva pri grobnom ritualu savijena mača s koricama, dva središnja okova s velikih drvenih štitova te pet kopalja različitog oblika. Radi se o izvrsno kovanom i vrlo kvalitetno izrađenom oružju kakvo je i inače obilježavalo nadaleko čuvenu keltsku proizvodnju željeznog oružja. Iz malunjskih grobova potječu i tri željezne spone za odjeću, tzv. fibule, tipične za nošnju 2. st. pr. Kr. Jedna od njih bila je nekoć ukrašena među Keltima vrlo popularnim emajlom, najvjerojatnije crvenim.
Kako su se sva kasnija istraživanja i potraga za lokacijom ovih starih nalaza na terenu u Malunju pokazala bezuspješna, treba pretpostaviti da se radilo o malom broju grobova, vjerojatno samo dva ratnička groba. Zbog toga malunjski nalaz ne možemo smatrati dokazom o dužem boravku keltskih ratnika, odnosno neke keltske zajednice, na ovom području.
Osim grobova keltskih ratnika u Malunju, nađen je upravo kod Okić-grada 1922. vrlo zanimljiv i važan nalaz povezan opet s Keltima i njihovom nazočnošću u ovim krajevima. U šumi Jama kraj Podgrađa otkrio je, Juro Gorički iz Klaka, skupni nalaz srebrnog novca pohranjenog u zemlju u glinenom ćupu. Nalaz se prvotno sastojao od oko 1600 srebrnjaka; raznesen je nakon otkrića i danas se čuva u više muzeja, Arheološkom i Dijecezanskom muzeju u Zagrebu, u Samoborskom muzeju i Narodnom muzeju u Ljubljani. Novci su istovrsni i nose na prednjoj strani prikaz glave muškarca bujne kose s dijademom i ogrlicom, a na stražnjoj strani lik lijepo oblikovanog konja u galopu, a bez ikakva natpisa.
Tip tog novca naziva se u stručnoj literaturi "tipom Samobor" keltskog novca i pridružuje se drugim osebujnim kovovima keltskog novca. "Samoborci" nađeni kod Okića iskovani su od srebra dosta loše kvalitete, s velikim postotkom bakra i nešto olova u sastavu srebra. Novci nisu mogli biti dugo u opticaju, kako svjedoči dobra očuvanost novca, bez tragova izlizanosti od uporabe. Općenito se smatra da su keltski majstori kovali novce "tipa Samobor" negdje u širem području Samobora i Okića, a do skrivanja u zemlju tog velikog bogatstva došlo je po svoj prilici u prvoj polovici posljednjeg stoljeća prija Krista.
Nakon što je pronašao taj glineni ćup sa oko 1600 komada pozelenjenog starog novca iskovanog od lošeg srebra, Juro Gorički iz Klaka, kao neuk i nepismen čovjek počeo je prodavati taj novac prolazećim planinarima na Okić što je onda nekako došlo i do zagrebačkih numizmatičara i arheologa. Tada je Arheološki muzej to javio policiji koja je došla do Goričkog i zaplijenila više od polovice tog novca, dok je ostatak "nestao" među planinarima kojima je Gorički prodavao taj novac.
Stručnjaci taj novac pripisuju ilirskom plemenu Japoda koje je u 2. i 1. st. pr. Kr. obitavalo na ovom području, što potvrđuje i sačuvani trag u imenu Japetića, najvišeg brda Samoborskog gorja.
