Josip Prudeus, hrvatski pjesnik, književnik, dječji pisac, po struci učitelj hrvatskog jezika i povijesti, tiskovni i radijski novinar, promidžbeni djelatnik i filmski scenarist, rođen je u Samoboru 21. ožujka 1944. godine. Kao učitelj je radio u Slavonskom Brodu, Sibinju, Rabu, Bregani, Gradanjcima, Noršić Selu i Samoboru. Radio je kao novinar na Radio Samoboru, bio voditelj Centra za kulturu pri NS, te bio prvi pročelnik za društvene djelatnosti 1991. godine u Samoboru. Utemeljio je 1989. godine Večeri hrvatske ljubavne poezije Vrazova Ljubica. Ovaj festival je postao tradicionalno lipanjsko okupljanje poštovatelja ljubavnih stihova, bilo stvaratelja ili slušatelja. Bio je utemeljitelj i prvi urednik programa za djecu i mladež Hrvatskoga katoličkog radija. Jedan je od utemeljitelja Škole dječjeg stvaralaštva - programa za darovite učenike hrvatskih osnovnih škola.
Novinarstvom se počeo baviti 1968. godine. Članke je objavio u u mnogim listovima i časopisima, između ostalih u Vjesniku, Večernjem listu, Novom listu, Samoborskom listu, Samoborskim novinama, Glasu koncila, Telegramu, Radio Brodu, Radio Samoboru, Kerempuhu, Brodskom listu, Glasu Samobora, Našem Samoboru i dr. Za djecu je od 1965. godine pisao i objavljivao radove u Modroj lasti, Smibu, Galebu, Radosti i Pogledu te na radijskim postajama Zagreb, Sljeme, HKR i Sarajevo. Radovima je zastupljen u hrvatskim udžbenicima, čitankama, pjevankama i radnim bilježnicama. Autor je predložaka za četiri hrvatske mise, libreta za hrvatsku rodoljubno-ljubavnu operu Samo san i pasionskog skazanja Dizma i Gesta. Napisao je pjesme od kojih je preko 150 uglazbljeno, a skladali su ih, između ostalih, Željko Bradić, Arsen Dedić, Nikica Kalođera, Siniša Leopold i mnogi drugi.
Kao promidžbeni djelatnik, autor je stotina televizijskih spotova, radio poruka, oglasa, povelja, diploma, slogana i promidžbenih imena. Autor je imena "Vatreni" za hrvatsku nogometnu reprezentaciju. Utemeljio je i pokrenuo list "Framin" Hrvatske franjevačke provincije te napisao knjigu uspomena na 96 pokojnih franjevaca. Deset godina je pod pseudonimom Tribus objavljivao i ukupno objavio oko 100 priča za djecu u Maku. Za samoborske je crkve napisao dvije pjesme o sv. Martinu i Gospi Okićkoj. Također je napisao pjesmu S Papom Kristu po Mariji, koja je praizvedena u Mariji Bistrici prilikom Papina dolaska.
Odlaskom u mirovinu darovao je sve što je četvrt stoljeća skupljao u Zbirku za korist i radost mnogima. Zbirka je postavljena u OŠ Samobor, a između ostaloga uključuje oko 380 slika, 230 keramika, 80 batika, 500 DVD-ova, približno 3000 knjiga i drugo. Josip Prudeus je preminuo u Samoboru 25. siječnja 2020. godine.
Njegov bogati autorski opus svjedoči o bogatstvu duše ovog našeg suvremenog "slikara riječju". Dobrotom svoga srca i velikim životnim iskustvom, kao autor mnogih grbova, amblema i znakova, povodom 800. obljetnice prvog spominjanja imena Okića aktivno i kritički pripomogao je akademskoj slikarici Almi Orlić u izradi okićkog grba, a svojom divnom pjesmom na prelijepom domaćem kajkavskom jeziku objasnio je razlog nastajanja grba kao i njegovu simboliku. Pjesmom "Popevka je čist nekaj drugega" duhovito je prelistao osam stotina stranica povijesti okićkog kraja. Iskreno mu zahvaljujemo na svemu što je učinio i donosimo obje pjesme u cijelosti.
OKIĆKI GRB
Zdavna su grb svoj imali krali
biškupi, gradi, knezovi dični,
vitezi, grofi, purgeri, meštri,
mudri, bedaki, hudi, pravični.
Saki po svojem grbe iscifral
Del: križe, rože, tope i mače,
srčeka, strele, krunu i žezlo,
lave i zmaje, tice i kače.
Naš grb v sredini svoj Okić ima.
Na vrhu kula vre sto let hin.
Z desne i leve dve cirkve bele:
Marija Okićka, sveti Martin.
Okolo nima puški ni sabli,
z Okića Hrvat tim se ne kiti.
Pod modrim plaštem Marije Majke
črlene črešnje, trs plemeniti.
Grb jednostaven, i mi smo taki,
nami su cirkve dika i znamen.
Kak čera, denes, vu veke vekov,
Okić božji i hrvatski. Amen.
POPEVKA JE ČIST NEKAJ DRUGEGA
Dva župnika okićanska
kaj na faram maju brigu,
zeli su si srcu rada
o Okiću delat knigu.
Vuz krštenja i prošćenja,
vuz venčanja i sprevode,
veronauk, pak prodika...
odlučili tiskat knigu
o Okiću. Kak se šika!
Lepi povod temu našli;
ponose se s pukom ž njime:
osamstoto leto teče
otkako je vu povesti
zapisano Okić ime!
To je v redu! kapa dole!
Tak delaju pravi ljudi
kaj svoj narod i kraj vole.
Ipak, nekaj zameravam
župnikima. Onak stiha:
gde su mene samo našli
da vu knigu denem stiha(?)
Poleg tulko dičnih pera,
našli mene stihoklepca
narodih se ne v Okiću,
v Sanoboru ispod Tepca.
I kaj sada? Kaj ja morem
o okićkem pisat raju,
kad o temu mnogi bolše
i pravično preveč znaju?
Kaj je tu je. Župnik Pavel
onak z duše pripoveda,
pol zapamtim, pol zapišem
sve lepote. Red do reda.
Puno tega lepeg slušam,
pak vu verse složit kušam.
S tulko lepeg me je "šopal"
(potle bu me nekće špotal
kaj sam zabil, krivo rekeL..)
Ne bum, morti, zato v pekel?
Sveti Martin pod Okićem
kemu krivo, kemu pravo
Selo malo, ali staro!
Narod složan. puk pobožan:
Hode v cirkve rada k meši,
i na spoved gda gdo zgreši.
Decu krste verskim žarom,
venčaju se pred oltarom...
Veli Pavel: se rad dela,
a najvekša želja jedna:
bar krstitke sakeg tedna!
Na jen sprevod kad bi bilo
tri vu zipku. Mami v krilo.
Župnik Jura takaj veli -
krstitka ga praf veseli!
Župnik Pavel sad predahnul
Ja si grlo z vinum splahnul,
i posluhnul teče priča
Župančića od Okića!
Župnik Jura, z maleg prsta
mam iscica povest celu
i o fari, i o selu.
Se najlepše. A najlepše
kad tisuće vemog sveta,
na prošćenje, Gospa Sveta,
sakeg leta sim privleče
od Zagreba do Krašića,
z autom, peške... Divna priča.
Župnik rada i orgulja!
pri tem jen ga problem žulja:
nikak nemre v isto vreme
na oltaru Mašu pevat
i s koruša otpopevat(!?)
Puno zeznah. Polek seg,
kak se zdavna zrušil breg.
Celo selo, hiže, cesta...
kak su bili, tak ih nesta.
Grdo. Hudo, veli Jura.
Ja kupicu. Druga tura.
Sad pak Pavel zakotura.
Kakti prvo me podseti
da v popevku sikak deti
kak je Martin župa mala
dala cirkvi Kardinala!
Starejši spominju radi
kak je Francek, župnik mladi
z biciklinom, ili peške,
vu godine one teške,
od Martina do Galgova,
od Konščice, čez Molvice...
Bogu služil i svem puku,
sakem rad odpiral ruku.
Malo imal, rad daruval
Bil je kratko. Denes svatko
vu Martinu, zakaj kriti,
župnika se teg spominje,
kaj je denes Uzoriti!
Na čast Crkve u Hrvata
od Krašića prek Okića
put je Franje Kuharića.
To, to sikak, veli Jura.
Ni ti of kraj mačji kašalj.
Okićanci, slavna grana
imali su velikana!!!
Velikih ljudi. Znanstvenika.
Rodoljuba. Uglednika.
Kulke oba stali nizat
nisem mogel pol zapisat.
Kakti drobne grličice
of kraj kinče kapelice.
Se skup sedam tu ih ima,
od Podgrađa do Kufrina.
Naj zabiti Livadića,
skladbu "Vrane sa Okića"!
Pak Pavelu misel blesne:
pozabiti pjesnik ne sme
okićke črlene črešnje!
Erdodye, slavnu lozu
i vinovu k temu lozu.
Pak na amenu: Pavel, Jura...
Celi roman. Treća tura.
(mislim vina, Okić fina)
Ni to niš, od sega tega
kaj su Okić nafalili,
nakinčili, podičili.
Se skup denut vu popevku?
To ni možno spametnejšem.
Pol da hitim sa Okića,
pol da zrežem desno, levo
još bi preveč preostalo.
Kaj popevka? To je črevo.
Nis pravični. A kaj? Šteta.
Okić treba sto poeta!!!
Kaj je, tu je. Pak su drugi,
otem semu i još više
denuli u Okić-knigu,
gde črno na belem piše
se kaj lepo, se kaj vredno
v ovem bilo i je kraju.
Napisali Okićljupci
Kaj kraj ovaj rad imaju.
A ja pak na kraju krajev
Pavelu i Juri falim.
Naj oproste. Prosim. Žalim.
Mam sem rekel na početku
kak bum se to del v popevku!
Na odlasku iz Martina,
ober sega još i tega:
mam vuz farof vrt zoološki:
jeden pesek, dva pauna,
bele koze, pure, race,
dva-tri zajca, pet kokoški!
