Hrvatski pjesnik, prevoditelj, krajiški upravni časnik i prvi župan bjelovarske županije Ivan Trnski (Rača kraj Bjelovara 1819. - Zagreb 1910.) bio je nazočan u hrvatskoj književnosti od ilirizma Gajeva do moderne Matoševa vremena. Napisao je brojne pjesme prigodnice koje su uglazbljene i danas se pjevaju kao narodne (Oj Banovci, Junak sam iz Like, U jesenske duge noći), a jednu od njih posvetio je i našem Okiću. Objavio ju je prvi put u "Vijencu" (1871.) i potpisao samo inicijalima I. T., ali ju je kasnije uvrstio u svoju zbirku Popijevke i milosnice mlađenke (1881.) i time potvrdio autorstvo.
Nit uz gusle javorove
Tamburice nit uz glas
Slavnim taj se grad nezove,
Neuznosi Okić nas;
Nema u njem priče,
Da se srdca tiče.
Tko je ondje gospodovo,
Tko mu bio mili gost,
Je li liepo po rod snova
U nebo si gradeć most,
O mogućtvu, česti
Nema pripoviesti.
Neznaš, je li ondje vlado
Pravednički red i mir,
Vlastelinče je li mlado
Proslavilo slavni pir,
Da I' mu vlastelinka
Hrabra rodi sinka.
Neznaš, je li ta vlastela
Krvavila igda mač,
Il je radom raj si sniela,
Gdje sad raste gusti drač;
Nit joj s dobra čina
Pjesma hvali sina.
Zidina je ondje pusta -
Pod zidinom gdjegdje grob,
Vražja sila davno susta,
Uz silnika spava rob,
Noćju uzduž stiena
Mune kadšto sjena!
Što tu noćnu sjenu goni
Ruševina oko tieh,
Da li morda suze roni
I za kakvi težki grieh,
Toga doznat nije moći,
To je tajna crne noći.
Da li vriedna kog Hrvata
Obilazi duša tu
I namaknut rodu zlata
Želi, gramzi jaki duh,
Ni za takve nade
Onud se neznade.
Samo slava vinske loze
Proslavila Okić - grad,
Mjesto sreće, mjesto groze
Cvate rodan vinograd,
Po vinca si krasu
Okić je na glasu!
S toga zveka zvonkih čaša
Slobodi mi vilin tap,
Od negdašnjih velikaša
Okićka nam mila kap,
S nje se gladi brada
Oko Okić-grada.
S toga čašu dižem sada:
Okić-gradu bila čast,
Povrh rodnih vinograda
Nek mu traje pusta vlast,
Domaćom vještinom
Slavan bio vinom!
