U hrvatskom narodu žive brojne legende o borbama protiv Tatara, Turaka i drugih osvajača, npr. o šljivarima na Kalniku koji su bacali Tatarima čitava stabla šljiva, ili o Đurđevčanima koji su, da pokažu kako imaju dosta hrane, bacali Turcima preko zidova piliće - picoke. U okićkom kraju se pričala zgoda kako su, da bi zavarali Turke, s Okića spuštali vreće žita. To je u "Samoborskom listu", br. 16 iz 1905. godine opisao njegov suradnik, danas slabo poznati Dragan Gubarov. Pjesmu, pisanu u narodnom desetercu, spjevao je po narodnom pričanju.
Zbor zborila Okićka gospoda
Zbor zborila tiho jadovala:
"Kako dalje braćo i gospodo
Da se brani ova kula mala?
Tri prođoše ljeta teška, tužna,
Što se brani kula od Turaka,
I ni otkud pomoći nam mile.
I dok izba bila kule svaka
Puna žita, - držale nas sile
A sad eto ponestalo hrane,
Sada izba prazna stoji svaka.
Jošte ima dvaest i pet mjera.
A što to je za nas Bog i vjera!
Gladni kako da se ljudi brane?"
To slušala iz planine vila,
Slušala je' vako besjedila:
"Pust vam govor, jadovanje bilo.
Gdje Vam pamet, a gdje srce milo?
Žalovanje pamet vašu smelo,
I ne znate pomoći si sada.
Na stran suze, na stran gorkost jada
Već vi šijte vreću za to žito,
U nju vrzte preostalo što je,
I niz zide spustite to svito."
Reče vila, ne stade ju tada,
A gospoda prihvate se rada
Šiju vreću, u nju žito meću,
Pa ju spuste niza čvrste zide.
Al to Turci iz čadora vide
Baš zborili što da rade sade,
Jer im Okić tisuć zada jada.
Mnogo pade pod njime junaka,
Krvca mnoga pod njime se proli,
Al on nestrt prkosi im svime
Muke teške zadaje svim doli.
A sad uz to prođe treće ljeto,
Još se koči, ne predaje eto. -
Skoče Turci, vreću dočekaju,
Pa ju nose pod čadore paši.
Misle Turci u njoj pismo naći,
Po kojem se Okićanci daju.
Ali eto čuda golemoga,
U njoj ne bje pisma željenoga.
Jer kad Turci vreću razvezali,
U njoj žito samo nahađali.
"Jao braćo!" paša Turčin zbori,
"Ovih gladom Turčin ne umori.
Jer imadu žita, hrane dosti.
Još i nama spuštaju iz grada
Priuštaju nama tako jada.
A mi ovdje da gubimo vrijeme?
I u ludo ginemo za raju?
Pod Okićem ostavimo kosti?
Nikad braćo, vratimo se kući"
Reče paša, vojska pjevajući
Dignula se ispod Okić-grada,
Ko da Okić junački savlada.
Hvala Bogu odlanu Okiću
Na slobodi uteklom ko ptiću
Tako bilo, sad se spominjalo,
Pod Okićem što se događalo.
