Božidar Kukuljević-Sakcinski (Zagreb 31. ožujka 1861. - Varaždin 19. siječnja 1927.), sin Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, bio je poklonik glazbe i književnosti, objavljivao je prikaze i kritike, surađivao je s časopisima Vijenac, Prosvjeta, Hrvatska vila, Balkan. Studirao je pravo u Beču i Zagrebu, a nakon završenog studija obnašao je službu podžupana i perovođe u Zagrebu te kotarskog predstojnika u Varaždinu. Bio je utemeljitelj "Braće hrvatskog zmaja", predsjednik pjevačkog društva "Kolo" u Zagrebu i "Vila" u Varaždinu. Godine 1891. posvetio je svome ocu svoju pjesan "Sinda", nazvanu po mongolskoj princezi, milosnici Dražena, sina Ivana, kneza Okićkog u koju se Dražen jako zaljubio. Pisana je u pet dugačkih pjevanja, a preuzeli smo samo prvo pjevanje koje govori o tatarskoj provali iz 1242. godine kada: "Mongola pet sto na Okić pade", ali su tu naišli na junački otpor kad "Ko tigar Hrvat vraga davit stade".
Na Plješivici sunčeve su zrake
Već u kolo se zlatno uhvatile,
Tajinstveno su nožke njine lake
U sitni biser rosu pretvorile;
Vrh tanke jele zrake zaigrale
Na kojoj slavulj jutro pozdravljao,
Pjevaču milom žarki cjelov dale
A zahvalu im slavulj odpjevao;
Nasmješile se bistrom gorskom vrelu
I sjaj svoj časak u njem ogledale,
Do vrletne tad hridi pohitale
Na kojoj glavu podigao smjelu
Starina Okić-grade ponositi
I ustave se, stiene zlatit stanu,
A najsjajnija zraka hrlo banu
Na lipu, gradsko dvorište što kiti,
Pod lipom ljubnu kršna dva junaka
Da divovi su sudit ćeš po stasu,
Al riet će duša hrvatska ti svaka
Boljari naši da su to na glasu.
Za hrastovim, gle, starim stolom sjedi
Gospodar gradu Okićki knez Ivan,
I brk i vlasi već su mu prosiedi
Al mladim žarom plamti pogled divan:
Kad dušmaninu valja se oprieti
Ko prvi bojnik koristit će domu,
A u dom angjel mira kad doleti
Sve žrtvovat će vjeri, Bogu svomu.
Hrvatina je uz njeg dugobradi,
Knez cetinski i kninski: Slovin mladi,
Od Svačićeva roda krasna grana
A dika velja dalmatinskih strana.
Junakom našim širi grudi snažne
Miomir sladki, što ga lipa sije,
Iz usnah sad se rieč Slovinu lije
Sad opet Ivan sipa rieči važne.
Kad najživlji su razgovor zapreli
Uzplamtjelo Slovinu žarko oko:
"Ne, nikad!" kliknu dalmatinski soko,
"Ne, nikad neću u pomoć ja Beli!
Mongoli kaki kraljevstvu da priete
Ni Ugrin kralju svome ne vjeruje:
Ta zasitio kumanske se guje
Na zapovjed što Belinu ga gnjete;
Sad priča kralj mu o Mongolih priču:
Da nebrojni su ko na nebu zviezde,
Ko vrazi u svih državah da niču
I da na miljun konjima već jezde
Put ugarskih i hrvatskih zemalja.
Ja ne vjerujem to - al ako slete
Sad zbilja Belu mongolske te čete:
Zašt Hrvat tudjeg da spasava kralja?
Zaboravismo l' divno ono vrieme
Kad kruna zlatna resila je tjeme
Vladara naše krvi, kad se lila
Širokim svietom bezsmrtnica slava
Hrvatskog prvog kralja Tomislava
I presretna kad domovina bila
Za Krešimira kralja velikoga?
Zar ne znamo za Petra, djeda moga,
Što borio se slavno, da slobodu
Svem hrvatskomu sačuva svom rodu
I kano zadnji kralj u Gvozdu pao
Ko žrtva stare naše nesložnosti
I hrvatske nam klete zavidnosti?
Oj, zašt nij' onda Bog me rodu dao!
Ko silni oluj letio bih bio
Po nesretnome domu, svim boljarom
Tom Petrovom bih bio sabljom starom
Iz tiela srca gadna povadio
I hrvatski tad mili narod sav
Na Gvozdanskoj bih bio pribro gori
I pozvao ga da se kano lav
Za otačbinu svoju slavnu bori... Al, jao, živ tad ne bjeh! Tudjeg kralja
Već sto ljet' resi kruna Tomislava,
Pa mongolski ak' narod namjerava
Na Belu zbilja poći, tad nam valja
Da s mongolskim se četama složimo
Pa š njima da na Belu udarimo.
Spasavat Belu ne smje Hrvatska!
"Smrt Beli!" velim s Ugrima i ja,
Nek s tudje glave naša kruna pada,
Hrvata njome ovjenčajmo sada!"
"Ne zbori tako!" Ivan knez zaori
I sunu u vis, "Štujem zanos tvoj,
Al ti još ne znaš, mladi druže moj,
Da silna carstva onaj već obori
U našem domu što ubija sad
Ko grdna ala djecu, starce, žene
I što sve grade spalit nam je rad.
Ti ne ćeš priču slušati od mene,
Na ove oči što sam moro gledat
To nakan sam ti, mladče moj, poviedat.
U Kalničkom svom gradu dane trajah
I brižno ženu bolestnu si dvorih
Što jad ju shrva kad bje poći Zori,
Angjelku našem, iz našega raja
U nebne vise - Bog je tako htio
A zatim mi i Planu ugrabio...
Ko očajnik sam čupo siedu vlas
Nad crnim odrom premile mi druge,
Kad eto u dvor vjernoga mi sluge
Gdje jadniku mi kobni donie glas:
Bjegunci da su iz dalekog svieta
Mnogobrojni pred gradska pali vrata
I da me mole ko slavjanskog brata
Da spasem izpred mongolskih ih četa.
Na prozor skočih, srce me zaboli:
Sa ženama se starci o zid viju.
"Oj, spasi braću!" vape gladni, goli
I lomeć ruke grozne suze liju.
Ko da me silni ošinuo grom
Ja skočih dolje, viknuh snagom svom:
"Ej, koja vam je domovina, ljudi?"
"Poljaci smo!" iz mnogih jeknu grudi,
"Ja Češkinja sam!" kliknu dieva blieda,
"Iz Ruske ja sam!" ljudina će sieda,
"Oj, spasi braću!" ponovi se krik,
Pa kad naložih spustit lančanik,
Ko da ih biesi proganjaju zli
Nahrupili su u dvorište mi,
"Nek Bog ti plati!" svi su povikali
I umorni na hladni kamen pali.
"A tko vam ote dragu domovinu?"
Upitat ja ću Rusa starovjeka.
"Vaj, gospodaru!" bolno starac škrinu,
Pasoglava je neman grozna neka,
Što negdje se u Aziji izlegla,
U bezbožničkom jaru svome pregla
Da satre cieli sviet što krst poštiva
I pobožno o vječnom raju sniva.
Mongolima se neman ta prozvala,
Moj ruski dom je najpre harat stala,
Popalila nam sela, grade krasne
I srušila sve crkve naše častne;
Gradova majku: Kijev starodavni
Ni Dmitar nije mogo spasit slavni,
Sva Ruska bi pretvorena u groblje.
A knezove i puk sav kano roblje
U Poljsku kan je Batu odvukao
I putem silnu množ poubijao,
Pa kad na Krakov" - "Stani starče moj",
Poljakinja sad u rieč Rusu pala
"Mladovjekoj još majka mi je znala
O Velikoj poviedat Hrvatskoj
U palači sred Krakov-grada biela
Što stolni grad bi starog doma tvoga,
Oj kneže! Vaj, od biesa azjatskoga
I Krakov pade, a š njim Poljska ciela;
Ti neljudi sav puk poubijali,
Mog otca, ču li, živa razderali
Na repovima konjskim, a materi
Vaj, obe dojke prorezale zvieri!
Ja biegom život spasih" zakukala
Sirotica i bolno zajadala:
"Zar silni Bog je na nebu tad spavo
Kad sve na svietu ugrabi mi djavo?"
"Ti snivaš, kneže, strašni san na javi!"
Knez Slovin povjedača zaustavi.
"O, da je san to, presretna li mene!"
Proustiv Ivan, pričat dalje krene:
"Za Rusom češki sin preda mnom planu:
"Kod Olomuca ljutu zada ranu
Pasoglavcima slavjanski naš mač:
Zvjezdogorski tu Jaroslav ko drač
Sa Česima je grozne sjeko glave
I dostao se, junak, vječne slave
Bajdaru kada kanoviću smjelo
Buzdovanom je probit znao čelo.
Tad riknu Batu razjaren ko lav:
"Na Ugarsku sad! Neka gine Bela!
Čuh, da mu sveta kruna sja vrh čela:
Ja satriet rad sam i nju i sviet sav,
Nek novi sviet tad kana mongolskoga
Ko jedinog i novog štuje Boga!"
Ko munja vrazi iz Česke odlete
Sve ništê uz put nebrojne im čete,
Već Ugrom sela i gradove pale,
A tad će, kneže, proždrljive ale
Provaliti i u dom krasni tvoj!"
Protrnuh s grozah tih, Slovine moj,
Pa kad se grobom vjenčala mi Plana,
To najdraže mog srca milovanje,
Rodoljubjem se duša moja zanie:
Iz Kalničkoga samotnog svog stana
Pod vodstvom "mladog kralja" Kolomana
Sa divnom kitom plemstva hrvatskoga
A uz Vijalku junačkoga bana
Put kraljevstva pobrzah ugarskoga;
Tu s Ugrima Slovake vidjeh vrle
Gdje pod krstašem barjakom se grle:
Šestdeset tisuć hrabrenih bojnika,
Slobode nam i vjere zatočnika,
Kralj povede do mohijske doline
Što puče izpod Lomnice planine.
Srebropjeni gdje Šajo broji vale
Pasoglave nas pozdravile ale
Sa rikom strašnim "Surin!" - trube jeknu
I strjelica za strjelicom sad zveknu;
Krvopjenim se za čas stvori Šajo,
Ko biesnik Mongol kršćanine klao,
Sva vojska naša brzo nam se smela
I s Ugrima i Slovacima Bela
Već pobježe, tek Koloman s Hrvati
Ne uzmiče i poput lava mlati
Pasoglavaca nepreglednu množ,
Dok težku ranu Batukanov nož
Junaku hrabrom zadao mi nije.
Sad saleti nas dvjesta tisuć gada,
I opet "Surin!" dolinom se lije,
Za trupom trup u rujni Šajo pada,
Ko pomamni Mongole naši dave,
Zaludu sve: te ale pasoglave
Svedj brojnije su, pa i mi Hrvati
Sa razboja smo stali uzmicati,
Do Dunava nas neman progonila,
Al s Dunava se hladnog prestravila.
Nebesa nam se biednim smilovala
I sretno rieku preplovit nam dala;
Pojurismo do budimskoga grada
A tad put doma našeg puni jada:
U Česmi kraljić dušu Bogu dade,
A mi u naše vratismo se grade
I s Belom vojsku pribiramo eto
Da uništimo mongolsko to pseto!
Ponimit sad ćeš, pobratime mladi",
Knez Okićki će gostu svome krasnom
"O Beli samom da se tu ne radi
Ni o tom, da se Hrvat krunom jasnom
Sad vjenča: Znaj, slobodi da i vjeri
Sad propast prieti psoglave od zvieri!
Oj, jesi l' naš?" Slovinu Ivan kliknu,
"Da, vaš sam!" soko dalmatinski viknu
I krepko starcu hrabru desnu stište,
"Da, s vama ja ću kamogodj uzište
Ta hrvatska nam divna domovina.
Oj, ne smje satriet mongolska nas psina!
Pasoglavcima kršna Dalmacija
Da grob će biti, s vama mnijem i ja,
Nek pad im vide sure moje gore,
Opielo neka zapjeva im more!"
U rieči dok su bili još boljari
Zazveči s gradskih zidina prastarih
Miločujni i sladjani zvek roga
A Ivan kliknu: "Eto sina moga!"
Sa liepom četom mladjanih junaka
Pod lipu mladić vitostasni banu:
Da rodila ga gorska vila kaka
O ljubavi kad sunčev trak joj šanu
Pomišljati ćeš, zlatnu onu kosu
Kad zamjetiš, što uvojcima prosu
Na vrat se njegov, nježno ga cjeliva
I ramenu se sladko ulagiva;
Ko majsko nebo plave su mu oči,
Od zore ljepši ruj se licem toči,
Oj koliko će sretna dieva biti
Uz koju vitez taj će danke viti!
Sa vranca mladić vinuv se, zaori:
"Ej, Božja pomoć tebi, otče mili,
I sjajnom gostu Okićkih u dvorih
Viek junačkim se zdravljem ponosili!"
"I tebi Božja pomoć!" prihvatila
Boljara oba, mladca zagrlila
I motrit stala vitežke došljake,
A Ivan-kneza sin će: "Te junake
Na poziv, otče, skupio sam tvoj
U mongolski da povedeš ih boj,
Svi spremni su za domovinu mrieti
I za slobodu i za krst naš sveti!"
Uzplamtjele su Ivan-knezu oči:
Došljaka svakog pobratom naziva,
I Božju pomoć svakomu doziva,
Do častnog najzad starine pokroči
O krvavu što maču glavu sloni:
"Ej, odkle tebe, starče, sudba doni
U Okić?" "Ja sam Vanča, glasnik pape",
Na knežev upit starac besjedjaše,
"A s crvene te razabrat ćeš kape
Da biskupom sam svete crkve naše.
U ime pape Grgura devetog
Tim krvavim sam mačem prolazio
Po hrvatskome domu i dielio
Svih grieha oprost svakom, tko na kletog
Pasoglavca sa kraljem Belom podje;
Na moj glas narod odasvud se sleti
Pod Bele kralja krstaš barjak sveti,
Vaš biskup Stjepan kralja i sve vodje
U Zagrebu baš blagoslovi bielom
I krenu s Belom i sa vojskom cielom
Kršovitih put dalmatinskih strana
Da dočekaju groznog Batukana
A ja put tvoga krenuh Okićgrada
I tvoje da tu dignem vriedne ljude
Na psoglavoga mongolskoga gada,
Al prekasno se zov moj začu tude:
Ta, sin tvoj Dražen, junački taj krasnik,
Bi od mene još bolji vjere glasnik!
Sukobih š njim se planinskog sred kraja
Gdje Okićnica tihano romoni,
Tu slušah kako divno rieč mu zvoni
I kako srca zanosno osvaja
Junakom tim za vjeru i slobodu
I pobjedu proriče svome rodu.
Oj, nek vam, braćo, vjera dušu grije
A srce nek za rod vam vazda bije,
Viek sadanja nek vama vlada sloga:
Pa doć će slavna pobjeda od Boga!
U ime pape praštam svima vama
Sve griehe!" grmnu pun nebeskog plama
I krstom zlatnim blagoslov svoj sveti
Udielio je biskup hrabroj četi
Na koljena što kajući se pala
I pobožno pozirat k nebu stala
Visoko već se diglo sunce jasno
Na nebo plavo, Ivan kad povede
U palaču si družtvo svoje krasno
I bogatim za stolom ručat sjede.
Za jelom hrlo odmiče već jelo,
A tad se vriednom domaćinu htjelo
Da i sad stari običaj proslavi
Pa gostovom da zdravicu nazdravi.
Već ogromne se zlatne kupe lati
I ustaje... sve utihnu... "Hrvati!"
Sad poče... "Braćo!"... ali iznenada
Starovjeko mu lice bliedit stalo:
Protrnuo je: s glavne kule grada
Na juriš zvono glasno zakucalo;
Boljare stravna uhvatila jeza,
Svi skoče, pogled uprt crn u kneza
"Mongoli?" pita, zvono kuca jače,
Sve grabi striele, koplja, štite, mače,
I oklopom i kacigom se kiti,
Pa biesno k gradskim bedemima hiti;
Ostienili se: "Psoglavci su, jao!"
Iz trista usna zdvojni krik je pao.
Stoji huka,
Silna buka,
Sitna piska,
Glasna vriska;
Most se diže,
Već se bliže
Gadne ale
Nekrštene -
I do stiene
Grada pale
Na konjima
Strjelovnima.
Truba trubi, bubanj buči
A Kerenaj grozno zvuči...
"Surin! Surin!" štekću psine
I penju se na zidine.
"Otrovnice sipaj striele!"
Ljuto usne zagrmjele
Poglavice im Šejbana,
Brata stravnog Batukana.
Striele zuje,
Mnogog uje
Posred lica
Otrovnica,
S Okić grada
Kamen pada,
Voda vrela
Grli čela
Navalnika
Paklenika;
Do bedema
Tko se sprema
Gubi glavu
Pasoglavu.
"Taj bjesomučni ruši klis!"
Zariknu Šejban kano ris,
Krvožedne sve sad hijene
Na Okićke navale stiene;
Striela i mač,
Jauk i plač
Izmienjuje jurve se hrlo,...
Na bedemu, gle, i na Ivana grlo
Otrovnu strjelicu peri
Jedna od mongolskih zvieri:
Al u taj čas Dražen se javi
I zlotvoru ruku ustavi,
Mongolovoj se ruci već sa strielom luk izmako
Zablještio mač Draženov i šljemu se primako
Što na glavi ubice je otca njegvog sjao
I sad s glave pao...
Dražen mač izpušta... bliedi... što se zbilo?
S glave, gle, Mongola niz oklop se lije
Duga kosa, crna ko gavrana krilo,
A iz tamnog oka živi plamen bije.
"Zar žena ti si?" Dražen poviče,
"Da, mongolska sam dieva omražena!"
Amázonka zavapi tajinstvena.
"Ja spasit ću te!" "Ne ću, - ubij me!"
"Ti moraš sa mnom!" mladić dahnu joj
I ote dievu bitci krvavoj,
U gradsku kulu ju zatvori...
I podje da se dalje bori.
Ko na goru da se gora Survaše,
Pomamno se obe strane Sraziše:
Razjaren ko lave
Slovin sječe glave
Vita koplja Vanča lomi
Ko da udaraju gromi,
"Juriš!" Ivan zapovieda,
Živu nikom uteć' neda,
Zarobljuje tek onoga ogavna Mongola
Bez strjelice kog zamjeti i bez mača gola!
Ko munja kršćanski mači blište,
Ko zvieri poganski vrazi vrište...
Jur mnogi padoše Hrvati
Od otrovnicah kobnih striela
Al pobjedu su slavnu htjela
Nebesa častnom krstu dati:
Ko tigar Hrvat vraga davit stade.
Mongola pet sto na Okiću pade
U ponor Dražen s vitezi ih gura,
Odjekuje sa vike vrlet sura
"Za mnom!" Šejban ori,
Ljuto gled mu gori:
"Pobjede tu nema,
Tu se grob nam sprema!
Okanimo se kamenog tog grada,
Do kana bjež'mo u grad Zagreb sada!"
Gle, kako s Okićke vrleti
U râvan kleti Mongol leti:
Na konje već se vinut žudi -
Al iznenada kmetskih ljudi
Kod Drežnika se sila sjati
I nemilo ga stade klati:
Junački, gle, Žitkovići,
Gorostasni Holetići
I Fabeki s Vernićima
Glave sjeku Mongolima!
Svu gamad kmeti poubiše ...
Ni vođa Šejban već ne diše:
S Kalinovice Fabijan
U pakleni ga progna stan!
Po dolu klici radostni se viju:
"Pobjedili smo!" - vrele suze liju
S veselja veljeg biedni ti kmetovi,
A klik im nose u Okić vjetrovi,
Sa vitezovi gdje se ljubi Ivan
I kliče: "Braćo! to bje danak divan!
Oj, slava Bogu sred nebeskog dvora,
Oj, slava tebi, grade sred tih gora.
I vjernoj ljubi tvojoj: toj klisuri!
Odrvali ste prekrasno se buri
Što skršit pregla u svome nas jaru,
Oj, slava vama, vitezi, i hvala
Na nečuvenom junačtvu i žaru -
U rodu slava vaša vjekovala!"
Sad kastelanu Ivan zapoviedi:
"Zarobljenike amo mi dovedi!"
Za časak roblje udje: vaj, strahote!
Da izbuljene gledneš oči ote
I tupi nos taj, gadno lice žuto:
Ti užasnuo, pobre, bi se ljuto
I zirnuv smradno crno još odielo
O grimizu bi oko ti zapelo
Na robinji što Draženovoj sja...
"Ta zvier je na me strielu perila!"
Knez Ivan viknu smotriv njeno lice
"Zar toli krasne i zamamne žene
Baš najveće su u vas okrutnice?"
Sav u čudu knez roblje pitat krene.
"Ne izpitivaj!" razpaljen odvrati
Krivook neki Mongol "Ubij nas!"
"Da, ubij!" ciknu roblje u jedan glas
I oko dieve mongolske se sjati.
"Ne, tamnujte tu!" Ivan kneže plane
"Kad psoglavu svu vašu ćemo braću
U divlje vaše opet prognat strane,
Ko osvetnik presvete vjere naše
Tad sudit vama, roblju svome ja ću
Strahovit sud za strašne čine vaše!
Braničem dotle Okiću ćeš biti,
Ti, Dražene moj, vjerno mi ga štiti!
Na roblje pazi! A Mongolku tu
U najcrnju zatvori tamnicu!
"Ja, vitezi, ću s vama!" Ivan plane
"Za kraljem s mjesta primorskih do krši:
Tu sloga naša nek Mongole skrši,
Tu past ćeš i ti, grozni Batukane!"
Za Plješivicom sunčeve su zrake
Već gubile se, Ivan knez kad sinu
Na oproštaj je hrabru desnu dao,
S boljarima na konje sjeo lake
I k sinjem moru š njima pobrzao.
"Sa robljem ovim u podzemnu tminu!"
Sad zapoviedi Dražen kastelanu,
A Mongolkinji ljubko: "Ostaj!" šanu.
Azijatka za suncem oči svrnu,
Pa pre neg' sakri za goru se crnu
I zadnja zraka, na koljena pade
I klanjati se mlada suncu stade:
Gle, kako vlas joj povjetarce mrsi,
Gle, kako divno nadimlju se prsi
I sieva oko,-sva je plamen živi,
Oj, kako da se Dražen joj ne divi!
Sa čara njenog mladić drhće eno
I djevojku promatra zatravljeno,
Sa tajnog milja šire mu se grudi
A čudno čuvstvo u srcu se budi:
Zar ljubavi to čuvstvo? Prosti, Bože,
Što na to um mi i pomišljat može
Ta, za krst častni on će i umrieti,
A ona krst naš spremna je zatrieti!
Nad gradom večer razvila već krila.
I cieli priedjel njima obavila,
S planine stare blagi vjetrić lieće
I zagrljajem uspavljuje cvieće,
Sa granjem lipe tihano šaputa
I dalje gajem i dolinom luta;
Rumenilo se čarno nebom lije
I večernici umilno se smije Što u sviet netom zlatnu posla zraku
Ko predhodnicu mjesečevu traku;
Zaječilo je zvono iz daljine
U pozdrav Gospi, majci Božjeg sina,
I razliego se jek taj pun milina
Do plješivićke sanjarske planine:
Planina k nebu na milu zvonjavu
Stabalja granje dizati je stala:
I ona, mniš, na molitvu je pala,
Sa zvonom Božju pjeva i ona slavu.
Na zvona glas se Dražen prekrstio
I Blaženoj se Dievi pomolio,
Tad Mongolki će on: "Zar Božjem suncu
I ti se klanjaš, krasna poganko?"
"U domu svom na kavkazkom vrhuncu
Viek zanosno božanstvo štovah to!"
"A tvoje ime?" "Sinda!" mlada planu,
"Oj, koliko si divna!" Dražen šanu
I za ruku ju nježno uhvatio...
Na nebu mjesec glavu pomolio,
Planinom biljis razli se slavulja,
A u grad tijo Leljo se ušulja.
