Učeni franjevac, arheolog, jezikoslovac i književnik Matija Petar Katančić (Valpovo 1750. - Budim 1825.) boravio je u samoborskom kraju potkraj 18. stoljeća. i oduševljen njegovim ljepotama objavio je jednu od svojih ponajboljih pjesama na hrvatskom jeziku i posvetio je berbi grožđa u Molvicama koje su se tad zvale Molbice. Pjesma je nastala 1791. godine, a pisao je uobičajenom slavonskom ikavicom, jezikom svoga zavičaja.
O zelena gorice Molbice, lipa, ugodna,
tebe štuju snašice, divice, gizda i plodna;
ti si svakoj divi mila, tebe želi svaka vila;
ti si dobrim vinom i sadom rodna.
U tebi je baščica, grančica kitna, zelena,
a po sridi travica, lubica šumskog plemena;
oko tebe loza vita i gorica kano kita,
po tebi se diva šetka lublena.
Amo šumski mladići hode veseli,
š nima hitrih snašica, Nimfica kolo bit želi;
ufate se skladno skupa, stoji nogu lakih lupa,
Pan pribira svirku. "Hop!" Satir veli.
U kolu je Milica, Lubica, sestrice mile,
izvan kola Danica, Ančica i druge vile;
tu Milica pismu piva, a Lubica noj odpiva,
Nimfe igru pismom uredno dile.
Strane Bakus mlađani, kićeni, na šest pardusa:
u ruci mu dvojnica kupica sladkoga kusa,
na glavi mu grozdja vinčac, oko boku lista lančac,
kite kola grozdi lipog mirisa.
Pored Nimfa prolazi, neg pazi sestra vesela,
slide Bake vijane, pijane, strumavog čela,
Satirim se podruguju, rukam, nogam podsprduju:
to gledaju vile, gledaju sela.
O zelena dolino, planino, lipa si dosti,
ti si kratke prilika, ti slika svita radosti,
S Bogom, vile, misto vaše! Spomente se pisme naše!
O Molbice, s Bogom, raju mladosti!
